Centar za napredne studije predstavlja novu rubriku pod nazivom Students’ corner. Rubrika obuhvata tekstove polaznika programa Balkanska škola za mlade.
Cilj ove rubrike jeste vratiti pisanje u svakodnevni život studenata polaznika programa otvaranjem medijskog prostora za njih. Također, cilj je da se aktivnosti i stečena iskustva u okviru Balkanske škole za mlade postave u širi kontekst zahvaljujući stavovima samih polaznika.
Sadržaj rubrike Students’ corner čine studentski kritički osvrti na teme koje su obrađene u okviru predavanja i radionica tokom Balkanske škole za mlade, osvrti na realizirane aktivnosti poput kluba knjige, edukativnih ekskurzija, posjeta kulturnim događajima, i dr. Tekstovi mogu sadržavati i ekspresiju ličnih iskustava stečenih tokom realizacije programa, ali i osvrte na društveno-političke fenomene koji nisu direktno obrađeni tokom programa.
U nastavku donosimo tekst Samira Beharića, polaznika prve generacije programa. Samir je student Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za žurnalistiku.
Prije nekoliko mjeseci posjetih Kavkaz i živopisni Tbilisi, grad koji me zbog svoje nevješto prikrivene bijede na ulicama i očiglednog društvenog jaza između bogatih i siromašnih neodoljivo podsjeća na Sarajevo i BiH.
Na jednom od centralnih gradskih trgova sam upoznao Tomasa, inspirativnog dječačića koji mi priđe i na tečnom engleskom jeziku zatraži koji Lari kako bi kupio nešto za jesti. Nakon što sam mu iskazao svoje divljenje zbog njegovog baratanja engleskim jezikom, skromno mi odgovori da engleski i ne govori toliko dobro kao gruzijski ili ruski.
Nije mi trebalo dugo da shvatim kako Tomas nije tek običan prosjak, neko ko hoda gradskim ulicama i vuče za rukav turiste, slučajne prolaznike, te gospodu u koja u finim odijelima izlazi iz banke, moleći za siću.
Pričao mi je o srednjovjekovnoj gruzijskoj historiji, legendarnom kralju čiji nas je kip, propet na obližnje uzvišenje, ćutke promatrao svojim granitnim pogledom, a čije sam ime u momentima divljenja Tomasovom pripovijedanju zaboravio. Dok su ga prijatelji koji na ulici prodaju plastične ruže zadirkivali i dobacivali nešto na gruzijskom jeziku, Tomas se nije dao omesti, već mi je održao kratki čas historije (sve na engleskom jeziku, skoro bez greške), kao kakav iskusni turistički vodič!
Ovu priču s vama ne bih ni dijelio da moj mali prijatelj nema 11 godina, te da na ovaj način ne skuplja novac za hranu. Srećom, on ide u školu, ali, kako mi je rekao, porodica mu teško živi. Kad nije u školskoj klupi, turistima priča o Tbilisiju i historiji njegove zemlje. San mu je da postane doktor medicine. Želi da studira u Engleskoj ili SAD-u – „negdje gdje se govori engleski jezik“. Gruziju ne voli, kaže da to nije zemlja za njega. I nije! Svojim ambicijama ju je prerastao već sada, u prvoj godini druge decenije svoga života.
Dok smo se rastajali, dok sam mu gledao u sitna leđa i uprljane farmerke, sjetio sam se citata iz naslova i hiljada djece i mladih u BiH koji dijele Tomasovu sudbinu. Iako razdvojeni desetinama hiljada kilometara, zajedničko im je da su žrtve režima koji je mladim generacijama, umjesto kvalitetnog univerzitetskog obrazovanja i normalnih uslova za zaposlenje, za vrat stavio višedecenijski kreditni jaram i neandertalski obrazovni sistem koji nas, umjesto kako da mislimo, uči šta da mislimo.
Međutim, licemjerno bi bilo da za trenutno stanje u BiH krivimo samo i isključivo ljude na vlasti. BiH nije zemlja kojom desetljećima upravljaju diktatori, već demokratski izglasani lideri koje biramo sami ili pustimo drugima da to za nas urade. Kao mladi ljudi, nas 610.000 registrovanih za prošle izbore, snosimo ogromnu odgovornost za formiranje vlasti po mjeri svih nas. Izlaskom na izbore i zaokruživanjem onih zbog kojih naši vršnjaci napuštaju zemlju ili još gore, neizlaskom na izbore, nanijeli smo dugoročnu štetu sebi, ljudimo oko sebe i zemlji koja je, zahvaljujući odlukama političara koji su do sada – a kako izgleda i od sada će – upravljati državom.
Ukoliko ne dođe do kopernikanskog obrata u odnosnu politike prema mladima i mladih prema sebi, “odliv mozgova” će se pobrinuti da krunski dragulji poput Tomasa za koju deceniju ukrase zapadno-europske akademske riznice, a zemlje poput Gruzije i BiH će lagano, ali sigurno utonuti u mrak. Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije, iz BiH se u posljednje dvije godine iselilo 80.000 ljudi, mahom mladih. To je 110 osoba na dan, odnosno u prosjeku 4,6 osoba na sat. Samo ćemo napornim radom i zalaganjem, kombinovanim sa odlučnošću države da iskoristi pravne i ekonomske lijekove za ublažavanje 64%-tne nezaposlenosti mladih uspjeti osigurati održivu i svijetlu budućnost Bosne i Hercegovine! Tomas je dječak koji mi je ulio dodatnu snagu i energiju, te neko koga ću se sjećati vjerovatno čitav život. Želim mu svu sreću ovoga svijeta, kao i svima nama, svojevrsnim „balkanskim tomasima“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Centra za napredne studije.
