Piše: Intissar Kherigi
Prije pet godina, na današnji dan je počelo. Protesti nisu imali jedan veliki narativ – oni su bili niz mikronarativa koje su stvorili obični ljudi.
„Iz revolucije i kontrarevolucije… proisteklo je dijalektičko kretanje i kontrakretanje historije koje nosi ljude svojim nezaustavljivim tokom kao moćna podvodna struja, kojemu se moraju predati u sâmom onom trenutku kada pokušaju uspostaviti slobodu u svijetu.“ Hannah Arendt, „O revoluciji“
Danas obilježavamo pet godina od početka Tuniske revolucije. Taj 17. decembar 2010. bio je kao i svaki drugi dan, osim tog jednog čina koji će ga preobraziti u početak niza izuzetnih događaja.
Tuniska revolucija i val protesta koji je potom protutnjao arapskim svijetom zatekli su svijet nespreman. Dosta se tinte prolilo u proteklih pet godina u nastojanju da se sačini zapis o porijeklu i rastu nezadovoljstva, da se pronađu uzroci potresa koji je krenuo od plodnih unutrašnjih dolina tuniskih ruralnih i siromašnih regija. Dok akademici vode debate da li su presudni faktori ovdje ekonomski, društveni, politički, demografski ili tehnološki, ono što je važno za one koji ondje žive je da su ovi protesti objelodanili životna iskustva ljudi ove regije i postavile njihove zahtjeve u središte političkih zbivanja, da se vidi ono što se do tada vidjelo nije.
Tuniska revolucija započela je pričom jednog čovjeka, Mohameda Bouazizija, koji je samospaljivanjem zapalio plamen otpora i borbe. Njegov čin bi ostao usamljeni i očajnički čin protesta protiv nepravde, baš kao što se desilo sa desetinama drugih koji su se u sličnim situacijama prije njega spalili, da nije bilo drugih koji su ga pretvorili u nacionalni poziv na slobodu, pravdu i dostojanstvo.
Ono što zahvata u samu suštinu protesta je da oni predstavljaju reafirmaciju naroda i politike iz osnove, odozdo ka gore. Kroz kolektivnu mobilizaciju, narod je u jednom moćnom momentu uspio zbaciti svoje vladare i napraviti najveću političku promjenu u regiji još od dekolonizacije. Protesti nisu imali jedan veliki narativ, metanarativ – oni su bili niz mikronarativa koje su stvorili obični ljudi. Ono zbog čega scene protesta toliko nadahnjuju je što predstavljaju sliku svih dijelova društva: tu ima muškaraca i žena, mladih i starih, ljudi iz grada i sa sela, siromašnih i bogatih, religioznih i sekularnih, ljudi svih zanimanja i društvenih slojeva – nezaposlenih, poljoprivrednika, fabričkih radnika, pravnika, ljekara, domaćica, studenata, doktora nauka. Ovaj ujedinjeni, saradnički poduhvat stvorio je moment u kojem su se razotkrile fikcije, redefinirana moć, a postojeći politički i analitički okvir razbijen.
Prva fikcija koja je razbijena bila ona o „arapskom izuzetku“. Ovi događaje su izvanredni i po tome što su se desili u regiji koja se dugo smatrala imunom na demokratske valove koji su preplavili druge regije, što ih je vodio narod koji je, ispostavilo se, žudio za slobodom, dostojanstvom i društvenom pravdom isto tako žarko kao i drugi narodi. Slogan smišljen u Tunisu koji se proširio regiom bio je „narod traži pad režima“, poziv koji je istovremeno izjava i potvrda o postojanju jednog naroda koji ima moć da izrazi svoju volju i koji zahtijeva da ga se čuje. Za neke je to neprijatna istina – a zasigurno za autokratske vladare u regiji koji su gušili i potčinjavali svoj narod, kršeći svaki otpor prisilom i neutraliziranjem.
Druga razbijena fikcija bila je ona o „sigurnosnom paktu“, sporazumu po kojemu se od arapskih društava očekivalo da prodaju slobodu, političko uključivanje i ljudska prava u zamjenu za sigurnost i ekonomski rast. Za ovo nigdje nije bilo boljeg primjera od Ben Alija u Tunisu, gdje se, da bi se ušutkali protivnici, redovno mahalo strašilom nereda i nestabilnosti – 1990‑ih godina formulirana je vladina represivna politika kao reakcija na „islamsku prijetnju“ državi i društvu, a onda 2000‑ih se prelazi na borbu protiv terorizma, kada se u potpunosti iskorištavaju prilike koje im je pružio globalni „Rat protiv terora“.
U zamjenu za poslušnost, režim je ponudio „ekonomsko čudo“ izgrađeno na makroekonomski sigurnoj politici, neoliberalnim reformama i „dobroj upravi“, što je diskurs koji je uvjerio većinu međunarodnih finansijskih institucija i stranih vlada. Ispostavilo se da je ovo „čudo“ jedna iluzija, stvorena na fiktivnim ekonomskim podacima, skrivanjem stvarne i ogromne nejednakosti, sveprisutne korupcije i ekonomskih malverzacija koje su stvorile masovnu strukturalnu nezaposlenost, regionalni disparitet i ekonomsku nesigurnost velikog dijela društva. Dakle, sigurnosni pakt nije ispunio obećanja, dokinuvši ideju da se ekonomsko može odvojiti od političkog i da se stabilnost i sigurnost mogu posmatrati odvojeno od šire ideje sigurnosti i dobrobiti ljudi.
Treća fikcija koju su arapski protesti razbili je da sudbinu arapskih držva određuju vanjski faktori koji im ne daju mogućnost nezavisnosti ili promjene. U arapskom političkom i intelektualnom diskursu u proteklom stoljeću vladala je svijest da se odluke o ovom dijelu svijeta donose negdje daleko od njegovog naroda – da ih donose ili vladari koji ne zastupaju njihovu volju ili globalne sile čiji interesi daleko pretežu interese 300 miliona stanovnika ove regije. Duboki osjećaj fatalizma, poniženosti i zgaženog suvereniteta sputavao je čak i pomisao na alternativnu političku zbilju. Arapski protesti odbacili su makropolitiku u korist „narodne politike“ – politike individualnog djelovanj i narodnog mobiliziranja, mreže i komunikacije. Ispostavilo se da budućnost nije historija koju će im drugi pisati, već nova stvarnost kovana zajedničkim djelovanjem.
Razbijanje fikcija koje su u diktaturi opstajale decenijama pokrenulo je žestoku borbu u arapskom svijetu. Svaka revolucija podijeli društvo na one koji prihvataju promjenu i one koji je smatraju veoma opasnom. Kako piše Hannah Arendt: „kontrarevolucija… uvijek je vezana uz revoluciju, kao reakcija uz akciju.“ Širom regije vidimo ponovnu uspostavu autoritarne vlasti, podržane regionalnim i globalnim resursima, pa se ostaci starog režima (feloul) vraćaju daleko organiziraniji, nemilosrdniji i opremljeniji nego što bi se očekivalo.
Duboki vrtlog nasilja u koji je zapao arapski svijet posljednjih godina je posljedica ove žestoke borbe između revolucije i kontrarevolucije, u kojoj se poseže za svim sredstvima. Svjedočili smo svakom triku iz kontrarevolucionarnog priručnika, počev od „zavadi pa vladaj“, stoljećima stare stare vještine fragmentiranja društva na grupe i podgrupe, gdje se određene grupe selektivno naoružavaju i privilegiraju, a druge progone. Autokratski vladari širom arapskog političkog pejzaža, od Jemene i Egipta, do Sirije i Iraka, spretno su aktivirali određene etničke i sektaške identitete kao markere ekonomske ili društvene povlaštenosti ili marginaliziranosti.
Pored ovih tradicionalnih tehnika, možemo vidjeti i najmodernije taktike, na primjerima sofisticirane političke i medijske propagande osmišljene da osujete demokratske promjene u samim njihovim temeljima. U ovim kampanjama se stvara slika revolucije kao kakve kuge koja donosi samo nestabilnost, nasilje i jad. Revolucija se okrivljuje za sve loše u društvu, od nezaposlenosti i siromaštva, do nereda i zagađenja.
Ne spominju se uzroci ovih problema koji su postojali prije revolucije. Umjesto toga, u svakodnevnoj kampanji psihološkog rata, u narodu se neprekidno šire glasine, dezinformacije i nezadovoljstvo. Pokušava se uništiti svaka vjera običnog čovjeka u mogućnost promjene. Što je još opasnije, nastoji se uništiti svaka vjera ljudi u sebe i optužuje ih se što su se usudili dovoditi u pitanje status quo i što su se drznuli vjerovati da mogu imati riječ u vođenju svojih vlastitih poslova. Cilj kontrarevolucije je utuviti ljudima da imaju samo jedan izbor – između dikatature, sigurnosti i stabilnosti, s jedne strane, i demokratije, haosa i terora, s druge. Pojava ekstremističkih grupa kao što je ISIS savršeno se uklapa u ovaj narativ: one su i proizvod kontrarevolucije i njen pokretač.
Međutim, iako smo možda sada u trenutku kontrarevolucije, prerano je proglasiti njenu pobjedu. Iako ćemo se danas upuštati u debate da li su oni događaji iz 2011. bili prava „revolucija“ ili ne, oni su, bez sumnje, stvorili revolucionare – obične ljude koji možda nikada nisu bili politički aktivni prije protesta, ali koji su sad osjetljivi na represivni sistem autoritarne vlasti i koji joj pružaju otpor kroz razne vrste svojih političkih djelovanja, individualno ili kolektivno, riječima ili djelom, u stvarnom ili u virtualnom svijetu. Protesti su iznjedrili generaciju mladih ljudi koji su se rodili pod diktaturom, ali koji su svjedočili otvaranju pukotine u zidovima diktature i bacili pogled s druge strane.
Izazov sa kojim se sada suočavamo je kako obnoviti glas naroda koji se podigao u arapskim protestima. Bez obzira na raznolikost vizija, ovo je glas o zajedničkim ciljevima – političkoj odgovornosti, pravu naroda da bira svoje vladare, borbi protiv korupcije, stavljanju javnih resursa i institucija na službu narodu, a ne uskim porodičnim krugovima i klanovima.
Sada je izazov izgraditi i očuvati jake društvene pokrete koji će na životu držati ključne zahtjeve revolucije. Takvim pokretima je očajnički potrebno da se zalažu za promjenu u dugim i mračnim danima borbe koja predstoji. Oni imaju vitalnu ulogu čak i kada se diktatorski režimi sruše, kako bi pomogli da se razmontiraju represivne autoritarne strukture koje i dalje drže kontrolu nad društvom i pružaju otpor svakoj reformi.
Iako će peta godišnjica otkako je planula iskra Arapskog proljeća pokrenuti val analiza, tumačenja i žalopojki nad tim u šta su se ti događaji preokrenuli, jednostavno je prerano procjenjivati promjene ili predviđati ishode. Ono što je izvjesno je neizvjesnost – onaj status quo ove regije, stvoren na fikciji stabilnosti bez ljudskih prava i rasta bez ekonomske uključenosti, sada je razbijen.
Nije obični narod taj koji je izabrao snage sektaštva, nasilja i haosa. Njihove pozive „silmijja, silmijja [mirno, mirno]“ potopio je režim kako je najbolje znao – nasiljem i terorom. Diktatorski režimi ove regije ti koji su izabrali da se decenijama odupiru reformama i nalaze načine da spriječe promjene, po svaku cijenu. Iako se možemo suočiti sa cikličnom smjenom represije, borbi i demokratizacije u ovoj regiji, promjena negdje mora početi. A tako i „dijalektičko kretanje i kontrakretanje historije“.
Prevela A. Mulović
(Izvor: //www.opendemocracy.net/arab-awakening/intissar-kherigi/tunisia-irresistible-flow)
Intissar Kherigi je tunisko-britanska istraživačica i doktorantica na Sciences Po Paris. Studirala je pravo na Kraljevskom koledžu u Cambridgeu, a zatim specijalizirala ljudska prava u Centru za istraživanje ljudskih prava pri London School of Economics. Bila je angažovana u Domu lordova (UN, New York), te u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Predsjednica je organizacije FEMYSO (Foruma europske muslimanske omladine i studenatskih organizacija). 2014. godine bila je učesnica druge IIIT ljetne škole u Sarajevu u organizaciji CNS-a i partnerskih organizacija.
