Profesor na Fakultetu islamskih nauka Ahmet Alibašić jedan je od vodećih bosanskohercegovačkih analitičara stanja na Bliskom istoku. U razgovoru za Faktorprofesor Alibašić objašnjava novu taktiku terorističke grupe ISIL, licemjeran odnos prema žrtvama terorističkih napada, te koliko su realne prijetnje Bosni i Hercegovini.
FAKTOR: U proteklih 40 dana svjedočili smo terorističkim napadima u Parizu, Beirutu i Ankari, u kojima je poginulo skoro 300 osoba, a ranjeno tri puta više. Odgovornom se smatra teroristička organizacija ISIL, do sada uglavnom aktivna na području Sirije i Iraka. Da li ovi napadi nagovještavaju novu taktiku ove grupe?
ALIBAŠIĆ: Čini se da je tako utoliko što mete u Parizu nisu bili “strateški“ ciljevi koji su obično prioriteti na policijskim listama za pojačanu zaštitu kao što su vladine institucije, mediji i vjerski objekti. Sada se napada bilo koji cilj, s ciljem stvaranja opće nesigurnosti, straha i potpunog haosa. Praktično sve i svašta može biti cilj. To svakako jeste zastrašujuće, ali može da bude i pokazatelj očaja i totalnog posrnuća te grupe. Ta njihova taktika civiliziranom svijetu ostavlja samo jednu opciju, a to je uništenje. Naime, i među terorističkim grupama postoji gradacija.
Neke grupe ostavljaju prostora za pregovore i nije se jednom desilo da teror neke grupe stane nakon pregovora. Primjera je mnogo, od IRA-e do Džema’a islamijje u Egiptu, pa i talibana u Afganistanu. S druge strane postoje grupe koje ne ostavljaju takvu mogućnost političkog rješenja. U muslimanskoj historiji takve su bile haridžije s kojima se obračunao halifa Alija kod Nehrevana. Stoga bi ova brutalnost mogla biti i najava njihovoga kraja jer drastično reducira društvenu bazu na koju oni u svojim budućim kalkulacijama računaju.
FAKTOR: ISIL se pojavio iznenada, no sada predstavlja respektabilnu vojnu silu na području Sirije i Iraka? Kakve su procjene o njihovoj brojnosti i opremljenosti?
ALIBAŠIĆ: ISIL je praktično metastaza Al Kaide. Tu metastazu izazvao je, ili ako hoćete isprovocirao, splet procesa na tom prostoru. Prije svega mislim na katastrofalnu politiku okupacije i kasnije upravljanja Irakom koja je razorila tu zemlju i podijelila je po raznim osnovama. Kap koja je prelila čašu je bila neosjetljivost na zahtjeve sunnija Iraka. ISIL je vješto iskoristio to nezadovoljstvo kao nekada talibani u Afganistanu i domogao se teritorija, novca i oružja. Drugi faktor koji je išao u prilog ISIL-u je razvoj krize u Siriji. U početku su među opozicijom dominirale demokratske snage. Kako velike zemlje zbog svojih predrasuda prema islamistima i geostrateških interesa nisu bile spremne podržati te snage uprkos neviđenoj brutalnosti Assadovog režima ponovo se u očima dijela tamošnje javnosti ISIL nametnuo kao prihvatljiva opcija.
Konačno, vojni udar u Egiptu i reakcija liberalnih demokratija na njega kao i masovna kršenja ljudskih prava koja su uslijedila ponovo su osnažila argumentaciju militanata da svijet nikada neće dopustiti muslimanima da sami, slobodno odlučuju o sebi i svojoj sudbini. Svakako, samo se očajnicima ISIL mogao učiniti kao „rješenje“. A od ranije, od kraja 1960-ih razvijala se ideologija koja opravdava ovakva nedjela. Tako su se stekli svi uvjeti za brz uspon ISIL-a.
Ovdje hoću potcrtati neodrživost politika liberalnih demokratija pema Arapskom svijetu. Naime, one, razumljivo i opravdano, ne žele ekstremiste; iz moralnih razloga ne mogu javno podržavati diktature, a sumnjičave su prema islamskim demokratama. Problem je što neke četvrte opcije trenutno tamo nema i po svemu sudeći uskoro je neće biti. U sukobu odlučnih diktatora i eskstremista sa neodlučnim liberalnim demokratijama očito ovi prvi zasad izlaze kao pobjednici.
Što se tiče brojnosti i opremljenosti ISIL-a o tome je teško govoriti jer nije poznato koliko je njihovih snaga stradalo u zračnim napadima, a koliko su mobilizirali ljudstva, uključujući djecu, sa teritorija koje kontroliraju. Nekada se govorilo o 40 hiljada ljudi pod oružjem.
FAKTOR: Koliko ISIL-ovo skrivanje iza imena “islamska država“ šteti samim muslimanima, prije svih onima koji žive u evropskim zemljama, kojih je, prema procjenama, skoro 15 miliona.
ALIBAŠIĆ: Ta šteta je nemjerljiva jer je teško i nekim muslimanima, a kamoli nemuslimanima u ovoj ostrašćenoj atmosferi napraviti jasnu distinkciju između terorista koji svoja nedjela pravdaju navodnim islamskim učenjima i ostalih muslimana. A zabuni uopće ne smije biti mjesta ni kod muslimana ni kod nemuslimana iz više razloga. Prvo, muslimanska historija poznaje više takvih pojava zloupotrebe vjere. Prvi i najpoznatiji je bio pojava haridžija koji su na kraju ubili i četvrtog halifu Aliju. Kad su se pojavili i uz izvanjsku pobožnost počeli činiti zločine, mnogi su bili zbunjeni. Tek je jedan od najvećih vjerskih autoriteta prve generacije muslimana Ibn Abbas uspio većinu uvjeriti da to nije put. Nažalost, ni on nije uspio razumu dozvati najekstremnije dijelove te skupine. Njih je hazreti Alija morao silom poraziti u bici kod Nehrevana.
Drugo, većina žrtava terorizma su bili i ostali muslimani. U 2013. 85 posto od oko 16.500 žrtava terorizma stradale su u šest muslimanskih zemalja. Nema velike razlike od tada do danas.
Konačno, nije uopće potrebno ulaziti u raspravu o tome jesu li neki teroristi muslimani ili nisu. Sigurno je da krše jasne odredbe o nepovredivosti nevinog ljudskog života, ne poštuju međunarodne ugovore koji muslimane obavezuju i tome slično. Za sve takve pojedince i grupe čak i šerijatski vjerozakon predviđa stroge sankcije. Jesu li oni i koliko vjernici uopće nije relevantno. Ipak, teološki je to jasno, ali politički je teško uvijek objasniti ove nijanse posebno u emotivnim situacijama kakve se stvaraju nakon svakog stravičnog zločina koje teroristi počine.
FAKTOR: Koliko su terorističke organizacije poput ISIL-a naslonjene na neke države, prije svega na Bliskom Istoku. Konstantno se priča o podršci moćnih država iz regiona vojnim formacijama na području Sirije i Iraka. Ko koga podržava?
ALIBAŠIĆ: Ta podrška je predmet brojnih spekulacija, urotničkih teorija, optužbi i kontraoptužbi. Kako nema čvrstih dokaza ne bih se upuštao u spekulacije. Odgovore ćemo znati vjerovatno kad više ne bude važno. Ne treba, međutim, iz vida izgubiti nedržavne aktere i pomagače, od pojedinaca do formalnih i neformalnih grupa.
FAKTOR: Nakon napada u Parizu svjetski mediji donose naslove: “Rat u Evropi“ ili “Evropa kreće u borbu protiv terorizma“. Slični naslovi su bili i nakon napada na Charlie Hebdo, čak je i održana šetnja za mir, no konkretnih akcija nije bilo. Da li je vrijeme da se Evropa, ali i ostatak svijeta, obračunaju sa terorizmom i kako je to moguće uraditi?
ALIBAŠIĆ: Svakako da je vrijeme, ali je pitanje da li je svijet bez teorizma moguć. Mnogi kažu da nije ukoliko ne želimo žrtvovati slobode i prava do kojih nam je stalo koliko i do sigurnosti. Drugim riječima, apsolutna sigurnost nije moguća. To ne znači da ne treba nastojati svesti je na minimum. Kao analogija bi mogla poslužiti sigurnost u saobraćaju. Mi svake godine u saobraćaju na cestama izgubimo oko 300 života, često nevinih. Znamo kako bi se ta brojka mogla svesti na minimum: bolje ceste, napraviti auta koja ne mogu voziti brže od 60 km/h, oduzeti vozačku određenim kategorijama vozača i slično. Ipak, ništa od toga ne činimo. Pomirili smo se sa jednim izgubljnim životom svaki dan. Vjerujem da osiguravajuća društva rade i kalkulacije na toj bazi. To je strašno ali je tako.
No, postoji jedan pristup bez koga će broj žrtava terorizma ostati nepodnošljivo veliki, a to je eliminisanje uzroka terorizma. A uzroci su prije svega krizne političke situacije (agresije, okupacije, isključenost čitavih grupa i slično) te nefunkcionalne države. Tek potom dolaze ideologije, lični problemi pojedinaca i slično. Nažalost, svijet ili bolje kazano moćne sile nedopustivo i neshvatljivo dugo toleriraju krize ili same doprinose njihovoj pojavi ili produbljivanju (Sirija, Irak, Palestina, itd.). U godinama kada se činilo da će talas demokratizacije konačno donijeti istinske promjene nabolje u arapskim zemljama (2010. i 2011.) broj terorističkih napada se bio drastično smanjio, a teroristi gotovo zašutjeli. Bilo je razvidno da su ih događaji demantovali pred očima javnosti, a njih same zbunili u njihovoj tvrdnji da svijet nikada neće dopustiti muslimanskim društvima da sami odlučuju o sebi i da krenu putem napretka. Nažalost, kada je proces promjena naprasno zaustavljen ekstremizam je ponovo zaimao kredibilitet. Dok ne prihvatimo ovu jednostavnu činjenicu bit ćemo osuđeni da se borimo sa posljedicama terorizma i uvijek budemo korak iza terorista.
FAKTOR: Koliko je svijet licemjeran u oplakivanju žrtava strašnih terorističkih napada. Dva primjera za takvo nešto: napad u Beirutu u kojem su poginule 43 osobe našao se na margini, s obzirom da je pažnja javnosti, prije svega medija, bila okrenuta Parizu, gdje se također desio strašan zločin. Imaju li žrtve terorizma istu vrijednost?
ALIBAŠIĆ: To je vječita tema o nepravdi svjetskog poretka. Nažalost, nije problem samo što svijet sve žrtve ne tretira podjednako, već što smo se mi gotovo navikli pa to jedva i primjećujemo. Nedavno je u Ankari stradalo oko stotinu ljudi. Reakcija nije bila ni približna ovoj nakon napada u Parizu. Ima tu rasizma, ali i politike moći. Ko ima snagu da svoju bol uvjerljivo predstavi, da je medijski plasira, da mobilizira svoje i savezničke resurse njegovo se stradanje amplificira. Siromašni i slabi mogu da umiru u medijskom mraku i tišini.
No, dok ukazujemo na tu strukturalnu nepravdu ugrađenu u temelje našega svijeta ne bih zauzimao visoku moralnu poziciju i drugima držao lekcije. Više puta sam se osvjedočio da ni mi u Bosni koji smo prošli strahote genocida nemamo uvijek očekivanu empatiju za žrtve raznih sukoba. Uz to, lahko je osuđivati posigurno nemoralnu trgovinu oružjem kad se zna da će ono biti upotrijebljeno od strane okupatora ili diktatora. Nažalost, mnogi se ne sjećaju ili se ne žele sjećati da smo i mi, u bivšoj Jugoslaviji, prodavali oružje i Iraku i Iranu, svjesni da će ono biti korišteno u ratu u kome se nisu poštovala pravila ratovanja. Koliko mi je poznato, nismo imali moralnih dilema. Naprotiv, mislili smo da smo vješti trgovci i pregovarači jer istovremeno trgujemo s obje zaraćene strane. Lahko je drugima držati moralne lekcije. Teško je biti moralan.
FAKTOR: Bosna i Hercegovina se također suočava sa terorističkim prijetnjama i napadima. Nekoliko napada je okarakterisano kao terorizam. Koliko je realna opasnost od napada grupa poput ISIL-a na mete u našoj zemlji?
ALIBAŠIĆ: Opasnost je vrlo prisutna. Rekao bih da je ona prisutnija u potencijalu nego u stvarnosti. Mislim na veliki broj ljudi koji su tokom 1990-ih izranjavani i fizički i mentalno, na stotine hiljada nezaposlenih, na dostupnost oružja kojeg drugdje morate krijumčariti, a ovdje ga imate posvuda; mislim i na naše neuvezane sigurnosne i policijske snage te, konačno, na zainteresiranost globalnih terorista za regrute iz Bosne kao zemlje koja je tokom 1990-ih zahvaljujući genocidu i agresiji zadobila poseban imidž. Dakle, kad sve to imate na umu shvatite da je potencijal za terorizam i veći nego je eminentna opasnost od njega. Dobro se sjećam kako je jedan evropski intelektualac ostao šokiran kad je u kontekstu razgovora o radikalizaciji čuo da je nezaposlenost mladih možda i 40 posto. Takva stopa sama po sebi stvara frustracije i društvenu patologiju. Ona gura pojedince u zagrljaj svakoga ko ih prihvati i ponudi im neko objašnjenje za njihovo beznađe i nadu makar ona bila lažna. Tu zapravo počinje uloga ideologije i ekstremističkih grupa u procesu radikalizacije. Da nije tih okolnosti koje pojedince čine ranjivim zov raznih militantnih ideologija i teologija bi bio mnogo slabiji.
RAZGOVARAO: ALMIR ŠEĆKANOVIĆ
(Izvor: Faktor.ba/Foto: M. Živojević)
