Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Dvije decenije dr. Mustafe ef. Cerića

Nova knjiga u izdanju Centra za napredne studije je zbornik radova i eseja napisanih u čast reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića a u povodu šezdeset godina njegovog života i dvadeset godina provedenih na čelu Islamske zajednice. Knjiga se sastoji od tekstova četrdeset i četiri domaća i strana autora, istaknutih bivših i sadašnjih dužnosnika različitih zajednica i organizacija, uglednih intelektualaca i istraživača. Domaći autori uglavnom govore o različitim dimenzijama razvoja i djelovanja Islamske zajednice u periodu 1993.-2012. god., dok strani autori pišu o svojim iskustvima sa dr. Cerićem.

Knjiga je promovirana na istoimenoj svečanosti u organizaciji Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u utorak, 18. septembra 2012. godine, u novoj zgradi Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.

Na svečanosti je istaknuto da se dr. Cerić preuzevši dužnost reisu-l-uleme pokazao kao ambiciozna, vrijedna i snažna osoba, te da je postavio teško dostižne standarde po količini energije i emocije s kojom je radio, kao i po nivou tolerancije prema kritičarima njegovog rada.

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić rekao je da se on i reisu-l-ulema dr. Cerić mogu pohvaliti činjenicom da nikad nisu prekinuli dijalog, koji možda i nije uvijek bio najbolji.

“Vodilo me je zlatno pravilo evanđelja da ono što ne želiš da čine tebi ni ti ne trebaš činiti drugima, što stoji i u časnom Kur’anu. Smatram da što budemo istrajniji u izgradnji našeg dijaloga, to ćemo više doprinijeti izgradnji bolje budućnosti,” dodao je Puljić.

Predsjednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci pozdravio je prisutne sa “šalom i selam”, pojasnivši da iako to malo različito zvuči, ipak isto znači.

Naglasio je da rat koji je vođen na ovim prostorima nije bio vjerski, već da su političari, koji su uvijek jači, iskoristili vjeru za svoje ciljeve.

“Kada sam prvi put upoznao reisa Cerića, u ratu, upitao me da li mi Jevreji imamo košer hrane. Ja sam odgovorio da nemamo, na šta mi je on rekao da je u Čikagu često jeo u košer restoranima i da mu se to jako svidjelo. Kada je napokon u Sarajevo stiglo malo košer hrane, ja sam nešto poklonio reisu Ceriću i siguran sam da je u tome uživao”, prisjetio se Finci.

Potcrtao je da su Jevreji po dolasku na ove prostore postali komšije i prijatelji s musimanima, te da u dugoj historiji nije bilo sukoba, već samo saradnje i pomaganja između njih.

Ugo Vlaisavljević kazao je da je reisu-l-ulema Cerić politički najeksponiraniji vjerski lider na ovim prostorima u poslijeratnom periodu.

“Niko nije bio toliko kritikovan i vrijeđan, a svi grijesi svodili su mu se na beskompromisno političko djelovanje u ime Bošnjaka. Može se s pravom govoriti o Cerićevim provokativnim istupima, ali to je jedna od dječijih bolesti ovdašnje liberalne demokratije”, smatra Vlaisavljević.

Posebno emotivno o svom iskustvu sa reisu-l-ulemom govorio je profesor John L. Esposito, doajen američke islamistike i direktor Centra princ Talal bin Velid na Georgetown univerzitetu u Washingtonu.

Bivši biskup Osla i član komiteta Nobelove nagrade za mir je u svom nadahnutom govoru između ostalog kazao da stalno traga za kandidatima za Nobelovu nagradu ali da to ne treba shvatiti kao obećanje.

Skupu su se obratili i Dr. Anas Al-Shaikh-Ali, iz Međunarodnog instituta za islamsku misoa, profesor Alparslan Ačikgenč iz Turske, te akademik Ferid Muhić. Svečanost je upotpunila izložba Mehmeda Akšamije o životu i radu reisu-l-uleme na 53 velika postera.

U nastavku donosimo predgovor urednika i izlaganja učesnika na svečanosti.

 

Predgovor urednika

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini od 1882. do 2012. godine prošla je kroz više državno-pravnih sistema i društveno-ideoloških okvira od kojih je svaki ostavio trag. Relativno su bila kratka, a po suštini ograničena, razdoblja u kojima je Islamska zajednica mogla neopterećena i u miru promišljati svoje vjersko pozvanje, pozicioniranost unutar bošnjačkog naroda i uspostavljati adekvatnu organizacijsku strukturu. Čeznutljiva slast slobode pravljenja izbora, djelovanja i organiziranja uglavnom je iščezavala pred gorčinom unaprijed zadatih okvira, pritisaka, propisivanja očekivanih uloga i ispunjenja tuđih zadataka. U tom smislu, bilo bi korisno istraživanje o tome koliko je Islamska zajednica u svom povijesnom hodu bila svoja a koliko tuđa, koliko su njeni prioriteti i zadaci dolazili iznutra, kao odraz potreba i zahtjeva vjernika, a koliko izvana? Odgovori na ova pitanja su važni za razumijevanje sadašnjosti, projiciranje budućnosti i profiliranje karaktera čelništva Islamske zajednice, međutim rasprava o njima nije primjerena za prigodu koja je inicirala nastanak ovog teksta i knjige općenito.

Posljednja dva desetljeća isplela su u životu muslimana Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine veoma zgusnutu mrežu sudbonosnih povijesnih događaja koji su pred Islamsku zajednicu postavili složene zahtjeve i tražili odlučne iskorake. To je vrijeme nezapamćene destrukcije i borbe za fizički opstanak, suštinske transformacije i tranzicije, obnove i afirmacije, slobode i neograničene kreativnosti. Naznačene odlike čine ovo razdoblje vrlo specifičnim i, možda, jedinstvenim periodom u povijesti Islamske zajednice, no konačnu riječ prepuštamo istraživačima koji će o ovome govoriti sa veće historijske distance.

Islamska zajednica je 1993. godine ušla u proces suštinske i cjelovite strukturalne transformacije i tranzicije. Pored mnogih izazova, tranzicijski period Islamske zajednice odvijao se istovremeno sa brutalnom agresijom i u uvjetima ozbiljne prijetnje potpunog ili značajnog fizičkog uništenja bošnjačkog naroda i osnovne infrastrukture Islamske zajednice. I usto, zašto to ne naglasiti, tranzicijski procesi unutar Islamske zajednice predstavljaju izvorni, originalni put i domišljanje same Islamske zajednice, koja uspostavlja vlastite standarde i obrasce, potpuno se oslanjajući na svoje raspoložive resurse i pamet te slijeđenje unutarnjeg zova i interesa muslimana Bošnjaka.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i časna odbrana vjere, naroda i domovine imali su sudbonosni utjecaj na razvoj i karakter Islamske zajednice. Postratni oporavak, koji je uključivao obnovu džamija, revitalizaciju džemata i znatno oštećene infrastrukture, tražio je veliku posvećenost i resurse. Imami su bili među prvim povratnicima u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine, dok je institucionalna Islamska zajednica predano radila na uspostavljanju džemata i organizaciji vjerskih aktivnosti. Povratak imama imao je značajan psihološki efekat i poticaj povratku Bošnjaka na ratna zgarišta i svoja devastirana imanja.

Premda se ponekad činilo da je teklo spontano i bez naročitog reda, ipak razvoj obrazovanja i otvaranje medresa i islamskih fakulteta te formiranje studijskih grupa i postdiplomskih studija predstavlja važnu odliku dvodecenijskog rada Islamske zajednice a pozitivne efekte niko ne može negirati, kao što se ne mogu ignorirati ni provjerljivi pozitivni rezultati uvođenja vjeronauke u javne škole, školovanje vjeroučitelja i izrada kvalitetnih i savremenih vjeronaučnih nastavnih planova i programa.

Bez sumnje, posebna vrijednost koju treba istaknuti jeste otvorenost i pluralnost Islamske zajednice. Činjenica jeste da se Islamska zajednica u svakom smislu otvorila unutar sebe i prema vani, što nekada i nekima može odavati utisak da se radi o anarhičnosti i krizi unutarnjeg ili administrativnog autoriteta. Naravno, važno je da se ne stane na tome, nego da se naprave i sljedeći iskoraci koji će tu otvorenost i pluralnost pretvoriti u još plodotvorniji kvalitet i dati joj potpuniji smisao i funkciju. U to se neizostavno uključuju i medijska pažnja bez presedana u povijesti Islamske zajednice, i međunarodna afirmacija Islamske zajednice postignuta prvenstveno kroz instituciju i ličnost reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića. Promocija Islamske zajednice i institucije reisu-l-uleme na međunarodnoj vjerskoj, društvenoj i političkoj sceni je potpuno nova dimenzija kojom se nadmašila realna politička i svaku druga težina države Bosne i Hercegovine u međunarodnim odnosima i brojnosti muslimana Bošnjaka. Međutim ono što je poseban kvalitet jeste skoro pa ravnomjernost afirmacije Islamske zajednice i na Istoku i na Zapadu.

Iz svega proizlazi činjenica da su dva posljednja desetljeća u radu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini umnogome obilježena ličnošću dr. Mustafe Cerića, koji je u ovom dinamičnom vremenu obavljao dužnost reisu-l-uleme. Njegova neiscrpna osobna energija i moćna vizija, snažan intelektualni kapacitet i razvijena sposobnost komuniciranja usmjeravali su i vodili temeljne tokove i procese u Islamskoj zajednici. Istodobno sa tom značajnom godišnjicom vođenja Islamske zajednice, dr. Mustafa Cerić je u februaru 2012. godine navršio šezdeset godina života, što je, s druge strane, trenutak čijim se povodom u mnogim sredinama podvlače crte, prave analize, iskazuju počasti i valoriziraju doprinosi. Takva praksa je prisutna u akademskim krugovima u zapadnoj hemisferi, više nego u muslimanskim sredinama.

Mi kao muslimani vjerujemo da nijedan ljudski trud, bio to trun dobra ili trun zla, neće ostati sakriven, kod Boga nevaloriziran, da svako sa sobom nosi samo djela znoja, iskrenosti i znanja svoga a opseg i kvalitet uloženog truda će biti mjera vrednovanja i određivanja statusa u Vječnom boravištu. Ako Bog vrednuje djela i shodno njima određuje status svakom čovjeku, ne vidi se razumno opravdanje zašto ljudi ne bi nastojali valorizirali doprinose jedni drugih i opću korist svakog pojedinca te zaslužnim odali svoje ljudsko priznanje. Ostaje otvorenim odgovor na pitanje zašto muslimani pa i institucionalna Islamska zajednica imaju stanovitih problema u pogledu priznanja zasluga, ozbiljne i utemeljene procjene pojedinačnih, grupnih ili generacijskih rezultata; da li je to strah da će pohvala pokvariti karakter dobrog čovjeka, da li je to osobna škrtost i zavist, da li je to odsustvo tradicije i jasnih kriterija ili, pak, spoznaja vlastite nemoći i svijesti o odsustvu kompetencije vrednovanja, da li je to strah da se miješa u Božije prerogative procjene pojedinačnih ljudskih vrijednosti i zasluga? Kao da je našem duhu i mentalitetu bliža tradicija potcjenjivanja i ignoriranja!? No „tijesni“ ljudi, nesigurni u sebe i svoje sposobnosti suočavaju se sa teškoćama priznanja doprinosa drugih ljudi. Nezrele institucije i društva imaju problem sa osiguranjem dostojanstvenog kontinuiteta, tranzicije, generacijske smjene. Kada se uzmu u obzir snažni vjerski poticaji poštovanja, zahvalnosti i pažnje, navika ili duh ignoriranja i potcjenjivanja ljudi i njihovih rezultata treba biti odbačen i mijenjan u naviku ili duh koji će proizvoditi pozitivnu energiju i ozračje. Tome nas je učio naš dragi Poslanik, a.s.:

Prenosi se od Enesa, r.a., da je neki čovjek bio kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je pored njih prošao čovjek. Nakon toga čovjek koji je bio kod Poslanika rekao je Muhammedu a.s.: “O Poslaniče, ja zaista volim ovog čovjeka.” Poslanik mu odgovori: “A jesi li mu to rekao?” Čovjek reče: “Nisam.” Zatim mu je Poslanik rekao: “Reci mu to.” Nakon toga, otišao je za njim, sustigao ga i rekao mu: “Zaista te ja volim u ime Allaha, dž.š.”, pa mu taj čovjek reče: “Zavolio te Onaj zbog koga me voliš.” (Ebu Davud)

„Kada neko od vas zavoli svoga brata neka ga obavijesti da ga voli!” „Kada neko od vas zavoli svoga prijatelja neka mu ode kući i kaže mu da ga voli u ime Allaha!” (Ahmed)

„Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati ako se ne budete voljeli.“ (Muslim) „Doista će Allah na Sudnjem danu kazati: ‘Gdje su oni koji su se voljeli u Moje ime, danas ću ih staviti u Svoj hlad, a drugog hlada, osim mog hlada, nema.’“ (Muslim)

„Ko nije zahvalan na malo, taj nije zahvalan ni na mnogo. Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu, dž.š.“ (Bejheki)

„Najzahvalniji ljudi Allahu, dž.š., su oni koji su najzahvalniji ljudima.“ (MusnedAhmed b. Hanbel, El-Mu’džemu-l-kebir od Taberanija)

Intencija ove knjige je da se o živom čovjeku i aktuelnim događajima progovori iz perspektive aktera, saradnika i poznavatelja. To je, na neki način, naš pogled na nas, na ono što smo radili, u čemu smo učestvovali, čemu smo se protivili i kako smo mi razumijevali i vodili događaje. Vođeni tom idejom pozvani su mnogi autori da napišu tekstove i daju svoje poglede na određene aspekte rada Islamske zajednice i reisu-l-uleme. Neki od pozvanih su odbili. Većina je prihvatila. Rezultat je ova knjiga koja se sastoji od tekstova domaćih i stranih autora, istaknutih bivših i sadašnjih dužnosnika različitih zajednica i organizacija, renomiranih intelektualaca i istraživača te službenika Islamske zajednice. S manje ili više erudicije, autori govore o različitim dimenzijama Islamske zajednice i svoga iskustva saradnje i općenito percepcije reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, u čemu se strani autori posebno fokusiraju na ovaj posljednji aspekt.

Aziz Kadribegović

Ahmet Alibašić

Ekrem Tucaković