Vijest koju su prenijele svjetske agencije, a među njima i Al Jazeera, prema kojoj je CIA osujetila pokušaj podružnice Al-Kaide u Jemenu da uništi američki avion koristeći sofisticiranu verziju bombe koja se krije u donjem vešu, još jednom je skrenula svjetsku pažnju na opasnost od međunarodnog terorizma i potvrdila procjene analitičara da ubistvom Usame bin Ladina neće prestati i opasnost od Al-Kaide. Međutim, drugi dio informacije je prošao relativno nezapaženo u analizama čitavog događaja, kojem se pristupilo isključivo kroz sigurnosni aspekt čitavog fenomena i podsjećanje na godišnjicu ubistva lidera Al-Kaide.
Spomenuti događaj se desio desetak dana prije nego što su o tome izvijestili mediji, jer je AP, kao jedina agencija koja je do nje došla, u dogovoru sa američkim obavještajnim službama, pristala da tu vijest ne objavljuje u interesu istrage sve do prošlog ponedjeljka. AP je još sedmicu dana ranije saznao da je spomenuti napad osujećen, ali se ta agencija složila sa zahtjevima Bijele kuće i CIA-e da odmah ne objavljuju tu informaciju, zbog “osjetljive obavještajne operacije koja se upravo odvijala”. Kada su predstavnici američke vlade rekli da su ti razlozi prestali postojati, AP je odlučio objaviti vijest o zavjeri i uprkos zahtjevu Bijele kuće da se sačeka do utorka, kada je trebalo izaći službeno saopštenje.
I tu je, ustvari, zapostavljeni segment čitave priče, koji je ne samo u ovom slučaju nego i tokom trajanja onog što se naziva “rat protiv terorizma” ostao nikada do kraja rasvijetljen. Radi se, naravno, o kompleksnom pitanju izvještavanja medija o “ratu protiv terorizma”, odnosno o tome kakvu ulogu mediji imaju u čitavom procesu. Pravdi na volju, sporadično su rijetki, najčešće u akademskim krugovima, problematizirali ovo pitanje, dok su se brojne vlade, suočene s problemom terorizma, prije svega bavile pitanjem kontrole medija, ali je to, s obzirom na važnost teme, daleko od dovoljnog. Tako nikada do kraja nisu razjašnjena pitanja poput onog da li “u interesu istrage” mediji mogu sakriti informaciju od javnosti, te da li javnost ima pravo čuti drugu stranu u “ratu protiv terorizma”, a da novinari ne budu optuženi za saradnju s teroristima. Naročito je bitno pitanje kako osigurati pravo javnosti da bude informirana, a da istovremeno mediji ne postanu instrument teroriziranja javnosti. I upravo je ovo posljednje možda najteže pitanje od svih.
Trijadu zamjenjuje kvartet
Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije upravo uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma “teroristi – žrtve – vlast” danas zamjenjuje kvartet “teroristi – žrtve – vlast – masovni mediji” – barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu “Mediji i terorizam” iz 2004. godine. I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike, kojima je stalo do objektivnog izvještavanja, da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike vezane uz naglu ekspanziju terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.
Zato Anita Perašin u svom radu “Masovni mediji i terorizam” s pravom primjećuje kako upravo masovni mediji daju terorizmu globalni doseg i, ništa manje bitno, utječu na način na koji javnost percipira šta je to terorizam, ko su ljudi koji stoje iza takvih aktivnosti, iz kojih razloga oni to čine, šta žele i koga se, ustvari, treba bojati. Ako mediji na tom planu zakažu i ako daju pogrešnu sliku o čitavom fenomenu, te ako iz želje za senzacionalnošću samo preuveličavaju problem, oni samo idu naruku teroristima. Između medija i terorizma postoji interaktivan (i simbiotski) odnos, jer se trendovi medijske industrije i zakonitosti proizvodnje medijskog sadržaja kreću u pravcu preferiranja sadržaja senzacionalističkog tipa, zbog čega terorističke organizacije svojim djelovanjem mogu osigurati maksimalnu prisutnost u medijima.
Ako ovom globalnom trendu simbioznog srastanja medija i terorizma dodamo politikantskim ciljevima motivirano izvještavanje o famoznom “islamskom terorizmu” na našim prostorima, čemu je naša javnost bila izložena u proteklih nekoliko godina, postaje nam jasno zašto bi se oni pojedinci iz novinarskog svijeta, koji se predstavljaju kao oni kojima je stalo do profesionalnosti esnafa, trebali zapitati koliko se oni svojim senzacionalističkim i preuveličavanju (da ne kažemo izmišljanju opasnosti) sklonim načinom pisanja, ustvari, bore protiv potencijalne opasnosti od terorizma na ovim prostorima, a koliko ga, ustvari, generiraju i prizivaju.
Žeđ za senzacionalizmom
Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja, za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci, često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o “islamističkom ekstremizmu” predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.
U nekoliko navrata su evidentirani slučajevi u kojima su mediji pokazali ono što većina zaposlenih u njima smatraju odgovornošću prema javnosti, kada su se suzdržali od senzacionalističkog izvještavanja, naročito u onim slučajevima kada je teroristička prijetnja bila takva da ni sigurnosne agencije nisu znale kako se s njom nositi. Kada je tzv. shoe bomber pokušao uzrak dići avion noseći eksplozivne materije u cipelama, mediji su o tom napadu spektakularno izvještavali i od toga dana smo se svi naskidali cipela na aerodromima. Međutim, kada bi mediji na isti način izvještavali o tome da je Al-Kaida, kao što je to slučaj u ovoj jemenskoj priči, razvila bombu koju ne mogu otkriti detektori metala i da je pokušavaju unijeti u avion, pitanje je kakav bi efekat postigli – i vjerovatno je zato ovaj aspekt priče prešućen.
U isto vrijeme, opravdano je zapitati se da li javnost ima pravo znati za to, ako ništa onda radi vlastite sigurnosti ili je bolje da oni to prešute ili letimično prelete preko informacije kako ne bi samo pomogli teroristima u stvaranju nekontrolirane panike. Možda najbolji primjer ove dileme i načina na koji je ona prešućena u medijima imamo u slučaju samoubilačkog napada (27. avgust 2009. godine) na princa Muhameda bin Najifa, pomoćnika i sina ministra unutrašnjih poslova Saudijske Arabije. Za napad se doznalo iz saudijskih medija, nakon što ga je u bolnici posjetio kralj Abdullah bin Abdulaziz. Iz kratkog razgovora emitiranog preko saudijskih satelitskih nacionalnih kanala, moglo se razumjeti kako je Bin Najif preživio napad bombaša-samoubice i to u vlastitoj rezidenciji u Džidi. Danima nakon toga nije bilo nikakvih saopštenja Ministarstva ili bilo kakvih državnih institucija, iz kojih bi se moglo doznati više detalja o samom napadu. Ništa o tome ko je mogao biti napadač, niti kako je uspio doći u prinčevu kuću. Međutim, već tada je svima bilo jasno da je riječ o pripadnicima Al-Kaide, jer je napad imao obilježja njihove taktike, a odabir žrtve je to samo potvrđivao.
‘Junak šehid’
Nekoliko dana kasnije te sumnje će se i potvrditi, nakon što je ogranak “Al-Kaide na Arapskom poluotoku” izdao saopštenje u kojem preuzima odgovornost za neuspješan pokušaj atentata. Međutim, ono što se moglo pročitati u tom saopštenju iznenadit će mnoge i upoznati lokalnu i svjetsku javnost sa do sada neviđenom taktikom Al-Kaidinih boraca. To saopštenje će otvoriti čitav niz novih pitanja zbog kojih vjerovatno nismo ranije imali zvanično saopštenje saudijske Vlade. Naime, u Al-Kaidinom saopštenju se napadač, kojeg nazivaju “junakom šehidom”, imenuje kao dvadesettrogodišnji Abdullah Hasan Tali Asirij, Saudijac koji je u svoju samoubilačku misiju krenuo iz Jemena. Također, autori saopštenja tvrde kako se on lažno predstavio kao jedan od pokajnika Al-Kaide, koji je od jemenskih i saudijskih vlasti zatražio da se preda saudijskim vlastima, ali pod uslovom da se preda lično emiru Bin Najifu.
To nije neuobičajena praksa, s obzirom na to da je to dosad bila jedna od najuspješnijih taktika saudijskih vlasti i samog princa kao odgovorne osobe u borbi protiv Al-Kaidinih boraca, gdje im je uvijek ostavljana mogućnost da iskoriste kraljevsku amnestiju, ako se dobrovoljno predaju i uključe u program rehabilitacije i savjetovanja. Na ovaj način Al-Kaida je htjela zadati udarac tom programu i poljuljati povjerenje javnosti, ali i vladajućih struktura u njegovu djelotvornost. Al-Kaidi više odgovara brutalnost i primjena sirove sile, jer ona ne ostavlja prostora zavedenim mladićima, osim da se bore, žrtvuju kao samoubice ili da svakako budu uhvaćeni i osuđeni na smrt ili dugoročni zatvor. A nasilje, pogotovo u društvima kakvo je saudijsko, gdje je još uvijek u podsvijesti živa institucija krvne osvete, rađa samo novo nasilje, što Al-Kaidu drži u životu.
Brutalna taktika
Ono što je posebno zabrinulo eksperte za sigurnost i antiterorističku borbu u saopštenju Al-Kaide, a o čemu Saudijci nisu htjeli prije toga progovoriti javno, jeste tvrdnja da je eksploziv kojim je napadač htio raznijeti princa i sebe bio usađen (implantiran) negdje u njegovim unutrašnjim organima. Niko još nije saopštio detalje o tome kako je nešto takvo izvodljivo, naročito ako se zna da je napadač taj eksploziv, ali i mehanizam za aktiviranje (za koji se spekulira da je morao biti povezan s mobitelom) morao nositi od 24 do 48 sati, koliko je trajalo njegovo putovanje. Sa ovako brutalnom taktikom još se niko nikada nije susreo, te će se zasigurno još neko vrijeme o njoj raspravljati i ona će bez sumnje antiterorističku borbu morati podići na jedan sasvim novi nivo, ali i mjere sigurnosti na aerodromima i drugim kritičnim mjestima. To objašnjava i činjenicu kako je napadač uspio proći provjere na dva aerodroma kroz koja je prošao u Džidi i Nedžranu, ali vjerovatno i zašto su svjetski mediji tu informaciju “stišali” u eteru i tek je šturo i sa zakašnjenjem usputno spomenuli.
Međutim, ono što nikada nije razjašnjeno jeste da li su mediji tu odluku donijeli na osnovu vlastite procjene i osjećaja odgovornosti ili u dogovoru s nekom sigurnosnom agencijom. U oba slučaja postavlja se opravdano pitanje šta su nam još onda prešutjeli i koliko je javnost istinski informirana o borbi protiv terorizma. Ako je, pak, ovo potonje slučaj, kao što je to bilo kod sprečavanja napada u Jemenu, onda se postavlja pitanje ko odlučuje šta javnost može znati, a šta ne i koliko su mediji obavezni pridržavati se tih okvira.
Muhamed Jusić
Izvor: Al Jazeera Balkans
