ŽURNAL: Glavni cilj terorizma jeste stvaranje osjećaja straha i nesigurnosti. Govorili ste o tome nakon napada u Zvorniku. Šta treba uraditi kada se napad već desi da bi se umanjio efekat terorističkog napada?
ALIBAŠIĆ: Sve što se poduzima mora biti sa svrhom da se porazi krajnji cilj terorizma: a to su strah i podjele. U tom smislu sve reakcije moraju biti odlučne, ali i usmjerene i združene. Neodlučnost može ohrabriti nove napade, upotreba sile protiv nevinih pomaže mobilizaciju novih počinitelja a nejedinstvo im daje nadu da će u razjedinjenim redovima naći sebi saveznike i podršku.
ŠTA JE PRAVA VIJEST
ŽURNAL: Kako komentarišete reakcije domaćih političara na teroristički napad?
ALIBAŠIĆ: Vlasti u Banjaluci, za razliku od onih općinskih i državnih, kao da su jedva dočekale da se ovo desi. Drugi dan su malo korigovale svoju reakciju, valjda na nečiji savjet, da bi se brzo vratile scenariju instrumentalizacije ovog slučaja i borbe protiv terorizma, koji je po svoj prilici ranije pripremljen. Političari u Federaciji su smušeno reagirali.
Vjerovatno da ne bi išli na ruku Dodiku, propustili su priliku da jasno osude napad ma kakva njegova kvalifikacija bila. To je problem kad instrumentalizirate borbu protiv terorizma ili korupcije; automatski otuđite svoje saveznike. Kao rezultat, žrtva su istina i povjerenje. Tako još ne znamo ni elementarne činjenice, npr. je li napadač uzvikivao tekbir ili je psovao, što uopće nije nevažno. Proces izgradnje povjerenja pretrpio je težak udarac.
ŽURNAL: Predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić rekao je kako Bošnjaci, muslimani, treba da predvode bitku protiv terorizma. Kako komentarišete ovu njegovu izjavu?
ALIBAŠIĆ: Ona je i prihvatljiva i neprihvatljiva u isto vrijeme, sve u zavisnosti šta se tačno mislilo. U jednom dijelu, onom koji se tiče ideološke i teološke delegitimacije upotrebe nasilja u ime islama, ona je uredu. Taj dio borbe protiv terorizma u ime islama mogu samo muslimani iznijeti. Na tome se mnogo radi.
Na tome sam i lično angažiran kroz međumuslimanski dijalog (npr. knjigu Savremene muslimanske dileme), kroz Centar za dijalog – Vesatijja, itd. Uspjeh takvih napora mjeri se odsustvom terorizma, a to se ne može statistički registrirati. To nije ni medijski interesantno. Dobre vijesti nisu vijesti.
Budimo pošteni, koga danas zanima vijest o višednevnim, vrlo produktivnim i napornim susretima kršćanskih i muslimanskih teologa i intelektualaca s ciljem izgradnje boljih mostova razumijevanja koje već godinama organiziraju Kanterberijski nadbiskup i Georgetown univerzitet? To jednostavno ni za koga od nas nije vijest. Ali zato samoranjavanje imamovog sina jeste. O tome su brujali svjetski mediji. Niko na kraju nije objavio ispravku navoda na naslovnici kao što su objavili prvu vijest. I najveći mediji i komentatori pali su se na tu priču i mnoge slične koje sad nemam vremena nabrajati.
No, da se vratimo izjavi predsjednika Ivanića. Niko, pa ni muslimani ni Bošnjaci ne mogu delegitimirati nasilje u ime političkih ciljeva ako vlasti svojim diskriminirajućim politikama u obrazovanju, zapošljavanju, pravosuđu i drugim oblastima generiraju otuđenje, bijes i beznađe. Tu nikakav kontranarativ neće pomoći. U tom dijelu borbe protiv terorizma moramo biti jedinstveni.
Pri tome ne smijemo zaboraviti da postoje i druge vrste terorizma. Apsolutna je laž tvrdnja da su svi teroristi muslimani, a koja se sve češće uzima zdravo za gotovo. Izvještaji evropskih policijskih agencija govore upravo suprotno uprkos činjenici da postoji tendencija da se nasilni prijestupi muslimana mnogo lakše okarakteriziraju kao terorizam nego isti takvi prijestupi nemuslimana.
U samoj BiH bilo je više napada koji su, po svemu sudeći, zasluživali kvalifikaciju terorizma, a nisu tako okarakterizirani jer se to nije uklapalo u etablirane stereotipe. Ubistvo šesnaestogodišnje povratnice Melihe Durić nije ništa drugo do terorizam, kao i kamenovanje Murata Badića. U oba slučaja imali smo upotrebu sile s namjerom postizanja političkih ciljeva. No, izostala je kvalifikacija; izostala je odlučna akcija.
ŽURNAL: Kako Vi vidite ulogu Islamske zajednice u BiH u borbi protiv terorizma i da li će ovaj napad u Zvorniku utjecati na promjenu pristupa Islamske zajednice ovom problemu?
ALIBAŠIĆ: Ne mogu znati da li će i kakvih promjena biti u stavu Islamske zajednice. Uvijek se može više i bolje, ali držim da je Islamska zajednica dosada uradila dosta dobar posao kao i policijske i sigurnosne agencije.
Nemoguće je spriječiti napad nekoga ko djeluje samoinicijativno, kako je po svoj prilici djelovao napadač u Zvorniku. Da je moguće, ne bi se desili napadi u Bostonu, Parizu, Londonu, Rijadu, Oslu, Oklahomi i u drugim gradovima i državama koje nemaju probleme koje ima Bosna. Jednostavno, nema apsolutne zaštite od terorizma. A s obzirom na broj istraumatiziranih osoba u BiH, količinu lahko dostupnog eksploziva i naše kapacitete da se efikasno borimo protiv terorizma držim da je situacija pod kontrolom.
Za takvu situaciju imamo zahvaliti i pristupu Islamske zajednice, koja svakodnevno djeluje u pravcu sprečavanja radikalizacije. Ono što možda nedostaje jeste jedna sveopća strategija prevencije radikalizacije koja bi sistematizirala te napore IZ-a, otkrila eventualne propuste i istovremeno prezentirala javnosti ono što se čini.
U ovom konkretnom slučaju IZ je odaslala važne poruke: bezrezervno je osudila zločin, izrazila saučešće porodicama stradalih policajaca, dala podršku institucijama države u legalnoj borbi protiv terorizma, te ukazala na uzroke i ponudila ideje za odgovor na problem.
ŽURNAL: Može li se istinski boriti protiv terorizma bez poboljšanja socijalnog stanja stanovnika BiH, stvaranja bolje perspektive i smanjenja društvene i ekonomske nepravde?
ALIBAŠIĆ: Teško. Zahvaljujući brojnim studijama sad ponešto znamo o tome kakve su osobe najranjivije na regrutaciju u teroriste. Beznadežni i obespravljeni su među njima, mada to nisu jedine ranjive grupe.
ŽURNAL: Koji se pristup prevenciji širenja radikalne ideologije pokazao najboljim i koji je najbolji za BiH?
ALIBAŠIĆ: Onaj koji problemu pristupa sa više strana, tako da sigurnosne mjere sprečavaju iminentno nasilje, ideološki i teološki napori osujećuju da teroristi budu doživljeni kao heroji, politike ne kreiraju nepodnošljiv osjećaj nepravde i beznađa, a građansko društvo pruža alternativne mogućnosti samorealizacije i pronalaska životnog smisla mladim ljudima. Svođenje ovih napora na represivne mjere isto je što i svođenje medicine na hirurgiju. Pri tome imajmo na umu da su demokratska društva spremna preuzeti dio rizika od kriminala i terorizma kako ne bi u potpunosti žrtvovali svoje slobode.
POSTOJE LI TERORISTI “SPAVAČI”
ŽURNAL: Milorad Dodik izjavio je da u BiH postoje teroristi “spavači”. Kako to komentarišete?
ALIBAŠIĆ: Vjerovatno postoje, ali kako znati ako su „spavači“? Ono što pouzdano znamo jeste da ima na hiljade izvršitelja genocida koji slobodno hodaju Republikom Srpskom a mnogi rade u njenim institucijama i danas. Da sam na Dodikovom mjestu, umjesto lova na vještice omogućio bih bošnjačkoj djeci da uče svoj jezik i historiju u školama RS-a. Ili bih vratio „poklon“ koji je general Ratko Mladić poklonio srpskom narodu 11. jula 1995. godine. Mogao bih komentarisati i veliki krst na prsima generala Vojske Republike Srpske Zdravka Tolimira dok mu je ovih dana čitana presuda za genocid.
Bošnjaci su zbunjeni tom ikonografijom i očekuju da im neko objasni šta se dešava jer generali su ipak produkt sistema, za razliku od soloterorista. Ali Dodiku je ovaj napad došao kao dar s neba i svi oni Bošnjaci i muslimani koji na ovaj način misle „štititi“ svoju naciju, vjeru ili sunarodnike u tome bi trebali naći razloga da odustanu od nasilja ako već nisu uvjereni da je nasilje islamski i etički neprihvatljivo.
ŽURNAL: Postoji veliki broj građana BiH u redovima ISIL-a. Kako zaustaviti njihov odlazak?
ALIBAŠIĆ: Koliko znam, prema najpedantnijim prebrojavanjima trenutno je riječ o nekih 200 odraslih osoba. Ponovo, iskustva ne samo BiH već i drugih zemalja govore da je potpuna obustava odlazaka nemoguća. Suprotno čestim tvrdnjama u javnosti, BiH ni u kom smislu nije u vrhu liste evropskih snabdjevača ISIL-a vojnicima.
ŽURNAL: Da li je moguće njihovo ponovno uklapanja u društvo?
ALIBAŠIĆ: Proces deradikalizacije moguć je ali nije jednostavan i njime se, koliko mi je poznato, u BiH niko sistematski ne bavi. Vjerovatno je to tako jer je to težak i osjetljiv posao uporediv sa detoksikacijom. To je jedna oblast gdje bi Islamska zajednica mogla predvoditi napore. No, budu li policijske snage mrežom sumnje obuhvatale masu nevinih ljudi a puštale svoje sunarodnike da prolaze nekažnjeno, to će samo olakšati posao regrutacije novih terorista i proširiti njihovu podršku u društvu. Od ekstremista na marginama društva gori i opasniji su samo ekstremisti na vlasti.
ŽURNAL: Nakon privođenja više od 30 ljudi u Republici Srpskoj došlo je do brojnih reakcija, od osude uznemiravanja povratnika do odluke da SDA plati advokate uhapšenima. Kako Vi vidite ovaj veliki broj hapšenja i kako komentarišete reakcije političara, prvenstveno onih iz SDA?
ALIBAŠIĆ: Sve reakcije nisam upratio pa ni one SDA, no čujem da su povratnici jako uznemireni i da ih ovo podsjeća na maj 1992. godine. To opet ne ostavlja mirnim ni ostale Bošnjake i tako tenzije rastu. Vidim da RTRS kao dokazni materijal zaplijenjen u pretresima prikazuje slike klasične islamske literature koju ćete naći u svakoj pristojnoj biblioteci u Evropi i Americi. Imajući u vidu historiju odnosa institucija RS-a prema Bošnjacima i Hrvatima opravdano je, čini mi se, ponuditi pravnu pomoć uhapšenima kako bi se zaista došlo do istine.
Oni koji su osjetili da se posljednjih mjeseci situacija ne razvija u njihovu korist očito ne biraju sredstva da ostanu na vlasti. Svjesno u posebno tešku situaciju dovode političare koji su zaključili da od opstrukcija nema koristi nikome, pa ni Srbima u ovoj zemlji. No takvi pokazuju da im uopće nije bitno da li će poslije njih biti BiH ili RS-a. Stoga je ovo trenutak da se svi mi koji nemamo tako sebične ciljeve jedinstveno, odlučno i odmjereno odupremo svakoj vrsti nasilja pa i onoj koja se pravda u ime islama. Bosanski muslimani takvim naporima treba da daju punu podršku iz moralnih i političkih razloga jer najgore što se može desiti žrtvama genocida jeste da i sami postanu zločinci.
Izvor: www.zurnal.ba
