Nije lahko sumirati sve utiske o pređenom i viđenom u nekoliko skladnih rečenica a istovremeno slikovito dočarati i predstaviti sve u pravom svjetlu. Druga je godina kako se družimo a svako novo putovanje je dokaz da se možemo bolje i više upoznati i zbližiti. Svaki put dokažemo jedni drugima da smo ekipa koja zajedno može postići mnogo. I ovog puta smo ovjekovječili sjećanja fotografijama sa promrzlim osmijesima ali vedrim, avanturističkim pogledima.
Putovanje (1-3. decembar 2017) je započelo posjetom Pečuhu i prvim upoznavanjem sa životom Mađara i istraživanjem dugih ukrašenih ulica. Uz priču o historiji grada i lijepo vrijeme, vjerujem da kod svih nas posebno mjesto u ovoj posjeti pripada Pečuhu. Sjedeći i pijući kahvu u staklom zatvorenom izlogu, komentarisali smo ljubaznost ljudi i urednost grada. Neobično je što se tu život budio tek nakon devet sati ujutro, a izlozi ukrasima svjedočili da smo u pravom Evropskom gradu.
Sljedeća stanica je Budimpešta. Sjajan i prostran velegrad prožet Košavom što se uvlači u kosti. Nepregledne zasijane ravnice i tek poneko stablo i brežuljak su bile pravo osvježenje na oko naviknuto na doline presječene rijekama i okružene visokim planinama. Kažu da noću tek sve oživi i pokaže se u pravom svjetlu. To sigurno možemo reći i za Budimpeštu. Prelijepe građevine koje se dvaput upoznaju-prvi puta noću a drugi danju, podsjećaju na Ferhadiju i Titovu, ovjekovječene lavljim figurama ističući moć i silu nekadašnjeg kraljevstva. To da smo iz BiH nismo samo dokazali pronalaženjem sličnosti sa našim ulicama, trgovima i građevinama, nego i načinom kako smo se trudili zakopčati kapute što više, dok su Mađari šetali otkopčanih jakni i laganog hoda.
Naravno, uz Eminovu navigaciju i Mirnesova uputstva nismo besciljno lutali, a glavno je bilo pronaći restoran gdje će se jesti i popiti kahva, pa dalje u istraživanje. Radost nastupi kada putem sretnemo nekog iz grupe pa nastavimo dalje koji korak, dok se opet ne izgubimo u rijekama ljudi što naveče hrle na ulice da uhvate djelić praznične atmosfere. Ne čudimo se, i sami smo ostajali zatečeni prelijepim glasom djevojke što pjeva na trgu uz pratnju gitare i štandovima sa mirisnim „kürtőskalàcs“, suvenirima i čime sve ne.
Danju, nova priča. “Lov na lavove“ uz neobičnu ženu vodiča, obilazak znamenitosti, a onda uspon do Ribarske utvrde i dvora kako bismo bolje osmotrili grad, poznatu zgradu Parlamenta i Lančani most. Počinjemo već da se mnogo bolje snalazimo i pronalazimo odredišta, nismo više strani u tom velikom gradu. Onda nastavak druženja u hotelu dokasna, ko je još vidio da se na putovanjima spava?
Posljednje odredište-Mohačko polje. Memorijalni centar, dokumentarni film i obilazak polja gdje je moguće da se odigrala bitka između Osmanskog carstva i Ugarskog kraljevstva. U svemu tome postajemo svjesni kako dosjetljivi i složni ljudi mogu puno kada žele. Od nekoliko historijskih podataka i eksponata napravljen nezaobilazan centar i mjesto za posjet. Zamišljamo tek koliko bismo toga mi u našoj Bosni i Hercegovini mogli da predstavimo, objelodanimo i sačuvamo od zaborava. Tako bogati historijom a siromašni eksponiranjem iste. Budi nadu da će biti bolje, postajemo svjesni barem stvarnosti.
Zaokružena i neobična priča koju svako od nas nosi, prepričava i proživljava objašnjavajući drugima i čiji je djelić otkinut ovdje možda će vam dočarati ono što smo mi prošli. Uvijek fali jedna riječ da opiše sve, a mi je volimo ostaviti na maštu ljudima koji čitaju. Ipak, postajemo mnogo više od ekipe, a na tome smo zahvalni Balkanskoj školi za mlade i onima koji nas podržavaju!
Fatima Alihodžić, Internacionalni univerzitet u Sarajevu
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Centra za napredne studije.
