Da bi se došlo do suštinskih promjena u društvu i državi u kojoj živimo, neophodno je da, osim emocionalnog i vjerskog buđenja koji su se već odvili, dođe i do intelektualnog zaokreta. Bez toga, svi napori i životi izgubljeni na putu ostvarivanja prava mogu biti uzaludni. Na taj način dr. Ermin Sinanović analizira stanje na Bliskom istoku, ali i u cijelom muslimanskom svijetu kojem je neophodan svojevrstan preporod misli.
Recite nam koje su glavne odlike geopolitičkih zbivanja danas u svijetu? Je li na izdisaju hegemonija Sjedinjenih Američkih Država?
Nakon završetka hladnog rata, koji je označavao jedan bipolarni sistem, došlo je do urušavanja jedne od tadašnjih supersila, a to je bio Sovjetski savez, i Sjedinjene Američke Države su ostale jedina supersila. Ipak, vremenom se ta američka neprikosnovenost i nedodirljivost u svjetskoj politici – koju su uspjeli bazirati na toj pobjedi iz hladnog rata – umanjila, prvenstveno zbog ekonomskog razvoja drugih velikih država u svijetu, prije svega Kine i Indije, kao i jačanja Evropske unije. EU svakako nema ni približan utjecaj kao što ga ima SAD glede geopolitike i spoljne politike, no ipak ima ogroman ekonomski utjecaj i pomoću njega uspijeva širiti svoje ideje i interese širom svijeta. Tu je i povratak Rusije na globalnu scenu, pogotovo nakon dolaska predsjednika Vladimira Putina na čelnu poziciju u Rusiji. Evidentno je da je Rusija počela s daleko agresivnijom vanjskom politikom odbijajući prihvatiti američku dominaciju, tako da svoju politiku baziraju na nekoliko glavnih faktora od kojih je jedan svakako održavanje utjecaja u sferi u kojoj je utjecaj imao Sovjetski savez, a drugi je svojevrsna kontraofanziva protiv Sjedinjenih Država. Drugim riječima, Rusija čini sve da bi na globalnom planu smanjila utjecaj SAD-a – često čineći poteze koji su suprotni onome što Amerika radi – i da bi otupila tu američku oštricu. Rusi su svjesni da nemaju moć kao što je ima Amerika, ali znaju da je njihova moć dovoljna da otupi oštricu koju SAD ima i da umanje američki utjecaj u međunarodnim odnosima.
Osim toga, tu su na sceni i Kina i Indija, posebno Kina zbog svoje ekonomske jačine. S tim u vezi, stvara se protuteža, a kao krajnji rezultat multipolarni sistem koji je, kažu stručnjaci, sistem koji može biti jako nestabilan. U toj igri je nekoliko igrača, pa kad neko ima moć veta, onda međunarodni odnosi poprimaju drugi oblik i mnogo je teže obaviti neke radnje, dolazi do neslaganja politika, stvaraju se razni paktovi što je, s jedne strane, dobro za manje države zato što mogu izabrati kome da se priklone te tako balansirati. Kao što reče jedan američki državnik, u politici postoje samo savezništva, prijateljstva ne postoje. Svako to savezništvo zasnovano je na interesu, i kako se interesi mijenjaju, tako na scenu stupaju nova savezništva. To se danas jasno vidi na geopolitičkim pomjeranjima na Bliskom istoku gdje se konstantno prave savezništva i alijanse, dojučerašnji neprijatelji danas postaju prijatelji, a sutra opet mogu postati neprijatelji.
Multipolarni svijet je svijet u kojem živimo. U njemu male države ovise o politici velikih sila, a te velike sile, onda, jedna nad drugom pokušavaju ostvariti nadmoć, pa su vrlo često spremne žrtvovati te manje sile da bi ostvarile svoje interese. Uspoređujući ga s bipolarnim sistemom, u kojem su savezništva puno opstojnija te je bilo gotovo nemoguće da čvrsti saveznik Sjedinjenih Država preko noći postane saveznik Sovjeta, kod multipolarnog svijeta uočavamo da se savezništva konstantno mijenjaju i da to doprinosi nestabilnosti svjetske politike.
Ukoliko sagledamo stanje na terenu, vidjet ćemo da su u toku sukobi koji umnogome podsjećaju na proxy ratove iz doba hladnog rata. Je li na sceni neki novi hladni rat SAD-a i Rusije?
Može se reći da je tako, jer, ako pogledamo na Siriju, shvatit ćemo da je to jedna vrsta proxy ratovanja. Ono što se dešava u Siriji ima svoje podržavatelje na raznim stranama, te da su, prije svega, regionalne sile Iran i Saudijska Arabija tu suprotstavljeni i imaju svoje proxy aktere koji obavljaju taj posao. No, ne treba zapostaviti činjenicu da pobuna protiv vladavine Assada nije počela kao neki proxy rat, već kao legitimna pobuna sirijskog naroda koji već šezdeset godina živi pod jarmom ove vlasti, vlasti manjine nad većinom. Tako je jednostavno došlo do legitimne pobune koja je u početku bila mirna pobuna, a kasnije su se umiješali razni geostrateški i geopolitički faktori koji su od toga napravili jedan vid proxy ratovanja. Ipak, u osnovi, to je pobuna naroda protiv jednog vrlo opresivnog, autoritarnog i diktatorskog sistema Assada i njegovih podržavatelja.
Iako religija svojim principima promovira mir i blagostanje, vidljivo je da određene grupacije upravo u ime vjere čine zločine. Je li to posljedica lobiranja velikih sila, ili je pak u srži svakog društva takvo iskorištavanje vjere?
Radi se o zloupotrebi vjere kad se vjera koristi za političke i neke druge ciljeve pa se onda na nakaradan način tumači da bi se legitimizirale određene akcije i činovi. Mir jeste u temelju vjere, ali takav mir nije cilj ako će se za njegovu uspostavu žrtvovati neke druge vrijednosti kao, recimo, pravda, jednakopravnost, sloboda izražavanja, mišljenja pa i sloboda same vjere. Ono što se dešava danas širom svijeta, pa i u muslimanskom svijetu, odraz je stanja tih društava u kojima nedostaje ovakvih vrijednosti i sloboda. Nedostaje, recimo, kvalitetno obrazovanje koje bi spriječilo nasilje. Kad već dođe do nasilja, ljudi gledaju da to objasne na razne načine, pa u tom kontekstu kao motivaciju koriste vjeru. Sama vjera nalaže mir, ali mir nije jedina vjerska vrijednost, nego jedna od njenih mnogih vrijednosti.
Ako pogledamo stanje u muslimanskim državama danas, primijetit ćemo da je taj nedostatak pravde i mogućnosti da se napreduje doveo do ogromnog nezadovoljstva, pa i svojevrsne zloupotrebe čovjeka kao jedinke. Na sceni je dugo godina klasična tiranija naroda zbog čega je osnovna psiha ljudi u muslimanskom svijetu narušena. Tu ne možemo govoriti o ličnostima koje prosuđuju stvari na normalan način. Ako neko trideset godina živi pod nekakvom tiranijom ili diktaturom, bilo da je to Sadam Husein, Hafiz el-Assad, njegov sin ili neki drugi režimi, vrlo je teško da će u takvim sistemima ljudi odrasti sa zdravim vrijednostima, sa zdravim pogledom na život. Čak i ako oni nastavljaju govoriti da su muslimani, što definitivno jesu, njihovo percipiranje islama unutar takvog sistema je iskrivljeno. Tu onda nailazimo na razne devijacije, bilo da je riječ o prakticiranju vjere, bilo da je u pitanju upotreba nasilja, bilo koja vrsta mita i korupcije, što je u tim zemljama veoma rašireno a što svakako nema nikakvo uporište u islamskim učenjima. Generalno, to je samo manifestacija psihološkog stanja tih ljudi, što je donekle razumljivo ako uzmemo u obzir da su živjeli i odrastali u društvu u kojem ih stalno neko prati, nadgleda i pod prijetnjom da će im, ukoliko učine pogrešan korak, cijela porodica biti ubijena.
Prije nekoliko dana u Njemačkoj je održan “Kongres selefija”, što je ponovo uzburkalo evropsku javnost. Koje su posljedice vjerskih izražavanja na takve načine?
Selefizam je vrlo interesantna pojava u modernim društvima, zato što je selefizam možda jedino i moguć u modernim društvima, što može zvučati kontradiktorno. Moguć je zato što selefizam u svojoj biti nudi jednu vrstu čvrstog uvjerenja u istinitost tog vjerovanja i usmjerenja. To se upravo javlja zbog toga što je moderna u kojoj živimo prouzročila da se čovjek konstantno pita o svemu što se nalazi oko njega. Konstantno se pita o prirodi stvari, je li svijet onakav kakvim ga vidi, a, na drugoj strani, nije siguran u pouzdanost znanja – odakle ono dolazi i kako se primjenjuje. Sljedbenici selefizma kažu da postoji jedan i samo jedan ispravan način prakticiranja vjere, misleći pritom na način koji oni primjenjuju, jer je baziran na praksi prve tri generacije muslimana. Selefizam svojim sljedbenicima potpuno jasno nalaže šta treba raditi te da se uopće ne trebaju dvojiti oko bilo čega niti sumnjati u bilo šta, već da je samo važno raditi onako kako su radile prve tri generacije muslimana. Tako čvrsto uvjerenje koju nudi selefizam, moderna negira.
No, na drugoj strani, selefizam ima vrlo izraženu individualističku orijentaciju. Svakako da i kod selefija postoje džemati i važnost džemata, a za sebe kažu da su jedini od 73 džemata koji će, navodno, biti spašen, ali se na kraju ipak sve svodi na individualno prihvatanje onoga što selefizam nalaže. To znači strogo i doslovno slijeđenje sunneta poslanika Muhammeda, a.s., bez ikakvog tumačenja. To je značajno zato što mi živimo u svijetu u kojem je individualnost i pravo pojedinca posebno naglašeno. Pojedinac se stavlja na prvo mjesto, a to je upravo ono što selefizam čini, jer selefizam, naprimjer, kaže da kada uđeš u džamiju i vidiš ljude de ne klanjaju kako ti misliš da treba klanjati, da treba nasred džamije stati i glasno reći: “Svi ste ukrivu, a ja sam upravu! To “ja” koje je svojstveno selefizmu umnogome se uklapa u moderna kretanja, gdje opet nalazimo da je moderna ta koja omogućava prakticiranje selefizma. Zapitajmo se zašto selefizam nije bio toliko prisutan nigdje u svijetu prije nekoliko stotina godina. Pa upravo zato što nije bilo uvjeta za njegovo ostvarivanje, dok su danas ti uvjeti dostupni.
Koliko su značajne te unutrašnje podjele među u društvima arapskih zemalja u kontekstu “arapskog proljeća” kao procesa promjene?
Logično je da podjele vode do haosa, ali ne moraju nužno biti takve. Važan je način na koji će se uskladiti te podjele, a, inače, to je često bilo teško uraditi zbog nedostatka intelektualnih ideja. Pluralizam postoji u islamu, međutim on nikada nije razvijen na način potreban modernim društvima. Politički i ekonomski uvjeti u muslimanskom svijetu otežali su metode upravljanja tim pluralizmom. Ljudi misle da ako se svrgne jedna dinastija ili partija s vlasti i dovede se neko drugi, da će momentalno otići svi problemi koji su ih pritiskali. Da bi se unijele političke, ekonomske, društvene i kulturne promjene, neophodno je učenje i praksa, a to je ono što nedostaje muslimanskom svijetu. Normalno je da će u ovom periodu, kada je to učenje potrebno, biti dosta problema, da će mnogi pasti na ispitu, ali neki taj ispit i polože, kao što smo mogli vidjeti. Ta se preobrazba neće dogoditi preko noći. Francuzima je, naprimjer, trebalo pet republikanskih vlada, odnosno ustava, tokom više od 150 godina, kako bi uspostavili sadašnji sistem. Najvažnije je riješiti unutarnja pitanja.
S tim u vezi, je li adekvatan način rješavanja unutrašnjih problema u Siriji intervencijom izvana, koju Sjedinjene Države uveliko planiraju?
Zavisi o kakvim problemima je riječ. Ukoliko se tamo ubijaju ljudi, a onaj koji to čini bi se mogao zaustaviti, onda je intervencija zasigurno prihvatljiva. Ako se intervencijom misli ponuditi neko unutarnje uređenje, to ide teže. Svjedoci smo toga na primjeru Bosne i Hercegovine gdje je izvršena intervencija i nametnuto rješenje koje evo ni dvadeset godina nakon toga ne funkcionira kako bi trebalo.
Kakvo je raspoloženje u Americi kad je riječ o planu intervencije u Siriji? S druge strane, ukoliko dođe do te intervencije, na koji će se način ona izvršiti?
Ako govorimo o samom američkom javnom mnijenju, njih međunarodna politika generalno malo zanima, a pogotovo sada nakon recesije iz koje još pokušavaju izaći. Njima je međunarodne politike preko glave. Prosječnom Amerikancu najveća je briga posao, kuća, krediti kao i većini ljudi. No, određeni elementi unutar američke vlade zatražili su intervenciju, a predsjednik Obama u proces donošenja konačne odluke odlučio je uključiti i Kongres, što je, zasigurno, novina. Ranije su predsjednici većinom unilateralno odlučivali izvršiti intervenciju, bez podrške Kongresa, jer nisu smatrali da je ta dodatna konsultacija uopće potrebna.
Ukoliko dođe do intervencije, a u posljednjim danima ona postaje sve izglednija, to će biti tzv. hirurški precizna intervencija, mada nijedna vojna intervencija ne može biti toliko precizna. To će uglavnom biti bombardiranja postrojenja Assadove vojske iz daljine, uz korištenje laserski navođenih raketa i projektila, kao što je urađeno u Bosni i Hercegovini. Namjera je da se minimizira i potpuno umanji potreba upotrebe američkih kopnenih snaga. Kao lider, Obama je veoma suzdržan, pa ga često optužuju za neodlučnost, tako da sumnjam da će jedan takav državnik odlučiti da pošalje američke trupe da se bore u Siriji. Moje saznanje je da je i američka vojska prilično nezainteresirana za intervenciju u Siriji. Oni su se opekli u ratovima koje su vodili posljednjih godina, tako da im nije do novog sukoba. Ipak, to je jedna profesionalna vojska koja će izvršiti naređenje.
Rusija se snažno protivi stranom uplitanju u stanje u Siriji dok i sama svakodnevno pomaže Assadov režim. Šta Rusi mogu učiniti ukoliko Amerika izvede napade na Siriju?
Tu se može jedino spekulirati, jer pitanje je uopće šta Rusija može učiniti. Svakako da može dati naoružanje sirijskom režimu kojim bi se on donekle mogao suprotstaviti intervenciji, ali je opet pitanje koliko je Rusima pametno uraditi nešto takvo. Rusija može i jednostavno šutjeti i prihvatiti eventualnu intervenciju. Nezahvalno je to prognozirati, jer ukoliko pogledamo slučaj zviždača Snowdena, vidjet ćemo kako se stavovi preko noći mijenjaju. Ispočetka je bila dilema hoće li Rusija dati azil Snowdenu, čak je Putin rekao da ne žele razljutiti Ameriku koja im je važan saveznik, da bi Sonwden nedugo nakon toga dobio azil. S druge strane, Amerikanci dosta razmišljaju o tome šta će Rusija učiniti glede Sirije, posebno ako se izvrši intervencija.
Kako komentirate poziciju Irana u kontekstu općeg stanja na Bliskom istoku?
Iran je definitivno najveći problem američke spoljne politike i oni ga smatraju velikom prijetnjom, djelimično zbog toga što ga vrlo malo razumiju, a Iran, s njegovom kulturom i civilizacijom, nije lahko razumjeti. No, neupitno je da Iran podržava i promovira šiitske interese, pa i posredstvom tzv. šiitskog polumjeseca. Posebno nakon američke invazije na Irak, Iran radi na tome da šiitima pruži punu podršku, tako da sada evidentno stoje iza iračke vlade, a prije nekoliko godina javna tajna u Washingtonu bila je da iračka vlada češće ide u Teheran na konsultacije nego bilo gdje drugo. Osim toga, Iran podržava one grupe koje su strateški značajne, šiitske grupe na Bliskom istoku prevashdno. Tu se može osvrnuti na primjer Bahreina u kojem se šiitska većina digla protiv sunitske manjine koja je na vlasti. Iran je podržao tamošnje šiite, ali na takav način da se ta podrška ne može nazvati direktnom, jer su oni vrlo taktični u tom pitanju. Postoje čak saznanja da su tim šiitima u Bahreinu rekli da ni na koji način i ni po koju cijenu ne uzimaju oružje u ruke, jer znaju gdje takva pobuna može odvesti. Oni vode tu jednu politiku kojom bi na kraju ispali moralni pobjednici.
No, u Siriji podržavaju manjinsku vlast koja je šiitska, protiv većinski sunitskog stanovništva. Iran se drži svojih principa na osnovu kojih za saveznike uzima određene grupacije, a to su prije svih šiiti bilo kojeg usmjerenja, i naravno one grupe koje se politički i geostrateški priklanjaju Iranu, iako nisu šiiti. Takvih je sve manje i manje jer se stvorila linija razgraničenja, što je, ustvari, sektaška linija, a što je svakako pogubno za sve muslimane. Nažalost, Iran je stao na stranu tog sektašenja i konstantno ga promiče, iako javno govore o jedinstvu muslimana. Međutim, prema onome što se desilo u Iraku, Bahreinu i sada u Siriji, jasno je da se Iran drži te sektaške linije. Sve to stvara dodatni problem ne samo Americi, već i drugim zemljama u regionu, od kojih neke već imaju interne probleme između sunita i šiita, sada je tu i prijetnja Irana kao regionalne sile. Zbog toga se zaljevske zemlje stavljaju na stranu Amerike a protiv Irana, tako da to nije samo sunitsko-šiitski problem, već i regionalno nadmetanje koje uključuje i druge sile kao što su Sjedinjene Države i Rusija.
Mnogi će se sjetiti da kad se počeo urušavati komunizam u istočnoj i centralnoj Evropi, gotovo čitav svijet je stao na stranu antikomunističkih snaga, pa ja bilo lahko pobijediti komunizam koji je i sam već bio na izdisaju. No, kad pogledamo šta se dešava na Bliskom istoku, gdje su, iako u fazi rušenja, autoritarni, despotski i diktatorski režimi, vidimo da oni opstaju zato što postoje određene svjetske sile koje su na njihovoj strani. Da je čitav svijet stao na stranu prodemokratskih i antivladinih snaga u arapskom svijetu, priča bi davno bila završena i to veoma uspješno. Čak se u nekim slučajevima tako i završilo zato što se svijet jedinstveno stao na stranu tih snaga. Generalno, stanje svih tih revolucija i pobuna još je upitno; Egipat je doživio veliku regresiju, u Siriji je i dalje neizvjesno, ni u Libiji nije jasno ko koga podržava iako je i NATO stao na njihovu stranu. Ako ste vi jedan običan građanin u Siriji ili Egiptu i želite se pobuniti protiv vlade, ne možete samo razmišljati kako će ta vlada reagirati, već morate misliti i na to kako će reagirati cijeli svijet. Onda kad znate da nemate podršku polovine tog svijeta, stvar postaje mnogo teža i kompleksnija. S tim u vezi, bojim se da će se ova dešavanja na Bliskom istoku nastaviti i da će dosta vremena proći dok se sve ne riješi, ali ono što je neupitno je da ništa više neće biti isto.
Vratimo se sada na samu srž problema. Čini se da je mnogo negativnog što se dogodilo posljednjih godina muslimanima u svijetu posljedica zastarjele islamske misli njihovih predvodnika? Koliko zaista islamska misao imao utjecaja na aktuelna kretanja u muslimanskim društvima?
Trenutno radim na jednom projektu koji se upravo bavi tom temom. Istražujemo utjecaj i povezanost islamske političke misli s aktuelnim dešavanjima, kao i utjecaj samih dešavanja na mijenjanje islamske političke misli. Na globalnom planu došlo se do saznanja da su mnoge stvari koje smo držali neupitnim i jasnim stoljećima, sada došle pod znak pitanja. Naime, mnogi su shvatili da način na koji mi razmišljamo vjeru islam ne može biti isti kao kod naših predaka prije 500, 600 pa i hiljadu godina. Oni su imali načine koji su bili svojstveni njihovom vremenu, kod nas je došlo do stanke u kreativnosti u idžtihadu da se proizvede nova islamska misao, ne neki nov islam, već način razumijevanja islama. To se konstantno mora obnavljati da bi ostalo svježe, a ne da bi postalo učmalo. Ta učmalost onda vodi lijenosti, a lijenost ne donosi nikakvo dobro.
U muslimanskom svijetu je u posljednjih 100-150 godina došlo do buđenja i saznanja da moramo nešto mijenjati, uključujući i reformu islamske misli. Na tom planu je dosta učinjeno, ali daleko od dovoljnog. U muslimaskom je svijetu intelektualna revolucija neophodna. Mi smo se u posljednjih stotinjak godina probudili emocionalno, pa tako u koji god dio svijeta da odete, vidjet ćete da su muslimani svjesni činjenice šta se dešava oko njih i generalno imaju smjernice šta treba uraditi. Međutim, nedostaju im prave smjernice, detalji i upute, što je opet taj intelektualni sadržaj, a njega nema bez intelektualne revolucije. I vjerski smo se probudili, što se vidi i kod nas u Bosni i Hercegovini ako usporedimo naše džemate s njihovim stanjem od prije tridesetak godina. Tu je više klanjača i vjernika, džamija je postala značajniji centar društva. Dakle, emocionalno i vjersko buđenje je urađeno, sad nam treba intelektualni zaokret. Kad to troje spojimo, onda možemo početi graditi institucije koje će onda voditi ka kulturnom, političkom i ekonomskom napretku.
Ko danas radi na intelektualnom buđenju muslimana svijeta?
Na tome rade pojedinci i institucije. Mnogi pojedinci već su preselili na bolji svijet kao što je rahmetli Fazlu Rahman, a drugi još uvijek rade i djeluju. Tu su i razne međunarodne institucije koje ulažu napore na procesu intelektualnog buđenja, međutim nema njih dovoljno da bi bila stvorena ta kritična masa. U ovom periodu nam je najvažnija izgradnja ljudskog kapitala. Upravo će ti kvalitetno usmjereni, uspješni, pobožni i obrazovani muslimani proizvesti tu intelektualnu revoluciju. Ljudskom kapitalu naravno trebaju i adekvatne institucije u kojima će moći raditi i istraživati, ali nam, prije svega, trebaju ljudi. Vrlo često se u muslimanskom svijetu radi obrnutim smjerom, tako što se prave institucije a nema se ljudskog kapitala. Najbolji primjer toga su ove zaljevske zemlje koje su napravile velik broj univerziteta i drugih raznih institucija, u koje onda moraju dovoditi ljude sa Zapada i izvana jer nemaju svog ljudskog kapitala. Time se dobija institucija koju vodi Zapadnjak, koji je određenog usmjerenja, pa će na kraju i proizvesti ljude u skladu s tim. To ne doprinosi tom lokalnom društvu.
Na kraju, uzmimo Bosnu i Hercegovinu u kontekst ovdje spomenutih društvenih i globalnih kretanja. Šta je od svega toga neophodno Bosni i Hercegovini da bi napravila pomak?
Bosni i Hercegovini su potrebni dobri i sposobni ljudi. Kad kažem dobri, mislim na nekoliko osobina. Neophodno je da su moralni, čestiti, da su ispravno usmjereni, da podržavaju ispravne civilizacijske i vjerske vrijednosti i da su nadasve obrazovani. Na takvim bi vrijednostima trebalo graditi Bosnu i Hercegovinu. Nama treba više tolerancije i razumijevanja, ne samo među nama samima nego i s komšijama i ljudima s kojima živimo. Neko treba da unosi taj dobar duh među ljude i u ljude. Ljudi su proživjeli velika stradanja i patnje, tako da je neophodno da na scenu dođu ljudi koji će znati liječiti duh, oplemeniti sve oko nas, unijeti dobru volju. Bošnjaci, Srbi, Hrvati i svi ostali imaju u sebi tu dobru volju, ali tu dobru volju treba podstaći i probuditi. Kod nas, nažalost, na svim stranama postoje impulsi koji bude ono najgore u ljudima. Mi, suprotno tome, moramo raditi na izgradnji ljudskog kapitala od najmanjih sitnica, da bi oni onda i državu pokrenuli naprijed.
Piše: Nijaz HLIVNJAK (novovrijeme.ba)
Izvor: http://www.novovrijeme.ba
