Autorica knjige ‘Sudovi: komparativna studija’ prati razvoj funkcije suđenja u tri svjetske pravne kulture: jevrejskoj, islamskoj i engleskoj.
Piše: Sanadin Voloder
Centar za napredne studije iz Sarajeva objavio je nedavno knjigu dr. Ehlimane Memišević Sudovi: komparativna studija koja prati razvoj funkcije suđenja u tri svjetske pravne kulture: jevrejskoj, islamskoj i engleskoj.
Autorica ove knjige je docentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Katedri za pravnu historiju i komparativno pravo. Njen naučni interes se fokusira na odnose prava i religije kroz historiju, pravni pluralizam i komparativno pravo.
Sa dr. Memišević razgovaramo o njenim istraživanjima, o odnosu prava i religije kroz historiju, o šerijatskim sudovima na području bivše Jugoslavije, o krizi pravosuđa…
- Možete li nam pobliže predstaviti knjigu Sudovi: komparativna studija?
Ova knjiga predstavlja istraživanje razvoja i transformacija suđenja u jevrejskom, šerijatskom i engleskom pravnom sistemu. Željela sam istražiti kako se razvijala funkcija suđenja u dva religijska sistema prava, koje odlikuje božansko porijeklo prava, čijom (ispravnom) primjenom se postiže spasenje na konačnom suđenju i jednom svjetovnom pravnom sistemu. Cilj je bio uočiti da li su postojale određene sličnosti, koje su razlike i da li njihovo razumijevanje može utjecati na ili čak demistificirati izvjesne percepcije koje imamo. Nerijetko se, kako ističe Ann Norton, kritizirajući filozofa John Rawlsa i njegovo djelo Pravo naroda (The Law of the Peoples, Harvard University Press, 1999), te percepcije stvaraju suprotstavljanjem idealnog i idealno liberalnog Zapada sa stvarnim muslimanskim svijetom (i ne najboljim od muslimanskog svijeta), kao i smještanjem muslimanskih uspjeha i zapadnih neuspjeha u prošlost.
Upravo takva situacija postoji u zapadnoj percepciji suđenja u islamskom pravu, koja je uzrokovana konceptom „kadijske pravde“ (kadijustiz) Maxa Webera. Ova koncepcija podrazumijeva da sudija potpuno arbitarno vrši suđenje. Sjedi ispod palminog drveta i rješava sporove na ad hoc osnovi, prema vlastitom razumijevanju moralnosti i pravičnosti. U osnovi, to je značilo da su sudije stvarale vlastita pravila, nezavisna od bilo kakvog ustanovljenog i formalnog prava, nasuprot zapadnog modela u kojem sudija rješava sporove prema unaprijed uspostavljenim općim pravnim normama, a ne na osnovu „religijskih ili moralnih osjećaja u datom trenutku“.
Percepcija iracionalnosti procesa suđenja u islamskom pravnom sistemu očuvana je uprkos tome što je i sam Max Weber shvatio da opisani model primjene prava ne odgovara stvarnosti. Tako je ugledni sudija Vrhovnog suda SAD-a Felix Fankfurter (1882 – 1965), u jednoj presudi napisao: „Vrhovni sud ne predstavlja tribunal koji nije obavezan pravilima, niti njegove sudije sjede kao kadija ispod drveta, dijeleći pravdu prema uvažavanju individualne probitačnosti.“
Međutim, takvu ulogu sudije u islamskom pravnom sistemu nikada nisu imale. Naprotiv, imale su je engleske sudije u formativnom periodu engleskog općeg prava – common law i djelimično kasnijeg prava pravičnosti – equity law.
Opširnije na: Al Jazeera Balkans
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ehlimana-memisevic-zapadni-koncept-kadijske-pravde
