Nisu samo fotelje u pitanju pri raspodjeli vlasti u Federaciji BiH, kako površno i zlonamjerno ističu pojedini stranački lideri i njihovi novinari.
Piše: Emir Hadžikadunić
Postizborna partija pokera podigla je uloge do neslućenih visina u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine te prijeti raspadu svega što se postepeno, mukotrpno gradilo dugih pet mjeseci na nivou cijele Bosne i Hercegovine. I nisu samo fotelje u pitanju, kako površno i zlonamjerno ističu pojedini stranački lideri i njihovi novinari. U pitanju je izgradnja demokratske političke kulture, međusobnog uvažavanja dvije političke krajnosti, dva dijametralno suprostavljena politička pola, inkluzivnog političkog dijaloga i kompromisa, s jedne, i ekskluzivne rigidnosti, s druge strane.
Tokom izborne kampanje, Demokratska fronta više je afirmirala prava građana nego naroda, odnosno pravo individualnog naspram kolektivnog. Protekli izbori u BiH pokazali su još jednom da veliki broj njenih glasača želi i takvu političku legitimaciju, odnosno da narodnjačke stranke nemaju dovoljno izabranih ruku da samostalno formiraju vlast (doduše, manjinska vlada Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice BiH nije nemoguća). Što će reći da ni ovaj put nisu glasali samo predstavnici naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati; glasali su i građani. Glasali su i Sejdić i Finci, kojima je pasivno biračko pravo još uvijek uskraćeno.
Takva se politička filozofija još jednom suočila s nacionalnom politikom HDZ-a BiH, koja je isticala pravo kolektivnog ili narodnog naspram individualnog ili građanskog. Obje političke legitimacije, i DF-a i HDZ-a BiH, imaju svoj izborni legitimitet i legalitet i nema ničeg spornog dok se te dvije krajnosti međusobno uvažavaju.
Zapravo, pokazalo se da prva, građanska opcija, izražena preko političkih predstavnika DF-a, ima više političke kulture da tolerira koncept kojem je ideološki suprostavljena. Predsjednik DF-a Željko Komsić nerijetko se pozivao na konstituciju BiH i Federacije BiH kada je govorio o svom političkom respektu naspram narodne / nacionalne političke legitimacije. U tom kontekstu, suprotno interesima svog biračkog tijela i članstva, javno je odustao od hrvatskih i bošnjačkih ministarskih pozicija u Federaciji BiH, čime je problematizirao, ugrozio kadrovsku politiku svoje stranke.
Zatezanje do pucanja
Zašto bi politički aktivni, građanski orijentirani Hrvati ili Bošnjaci izabrali DF ako znaju da nemaju kadrovske perspektive u toj stranci? Komšić je ranije odustao od ozbiljnijeg kandidata hrvatske nacionalnosti u utrci za člana Predsjedništva BiH, čime je trasirao izbornu pobjedu Dragana Čovića. A nije morao. I to nije bilo sve od DF-a. Kod raspodjele zamjeničkih ministarskih pozicija u Vijeću ministara BiH pristali su na jednu zamjeničku poziciju, naspram četiri, koliko je ultimativno tražio i dobio Čović.
Treba li podsjetiti da je DF osvojio oko 150.000, a HDZ BiH oko 120.000 glasova na državnom nivou? Zapravo, desilo se ono protiv čega su najviše govorili građanski ideolozi DF-a, a to je da jedan njihov glas iz Bihaća vrijedi nekoliko puta manje od jednog HDZ-ovog glasa iz Livna. I kome sada treba čestitati – Komšiću na pretjeranoj političkoj toleranciji, ili Čoviću na postizbornom poniženju DF-a?
I dok je stranačko rukovodstvo DF-a imalo razumijevanje za stavove HDZ-a, s druge strane Čović nije pokazao ni elementarno političko poštovanje naspram DF-ovih glasača ili izabranih poslanika. U njegovoj retorici DF-u je dodjeljena uloga političkog privjeska druge stranke. I sve to uprkos činjenici da je u predstavničkoj parlamentarnoj većini na nivou Federacije BiH HDZ-u statistički pripalo 21,8 posto, DF-u 25,5 posto, a SDA-u 52,7 posto. Čoviću nisu dovoljne ni sve hrvatske pozicije, nego hoće još i koje srpsko ministarsko mjesto. I pri tome zateže do pucanja.
Nakon propalih pregovora u srijedu, 25. februara, Čović je kazao da partneri u formiranju vlasti u Federaciji BiH jasno kažu mogu li ili ne mogu formirati vlast. “Ako se možemo dogovoriti – možemo, a ako ne – onda treba tražiti druge koncepte.” Ovom izjavom sve je postalo upitno, kandidatura Denisa Zvizdića, formiranje Vijeća ministara BiH, koaliranje sa Savezom za promjene, programsko koaliranje, bukvalno sve do čega se došlo u proteklih pet mjeseci.
Čović se više puta dokazao kao tvrd pregovarač, koji strpljivo, ali beskompromisno odmjerava tuđe slabosti. Volio bih da griješim, ali očekujem da ostane takav do samog kraja i ovih pregovora, pravdajući to brojem hrvatskih poslanika u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH (13 od 17), ili vezivanjem DF-a i SDA u nekakav nepostojeći “bošnjački narodni sabor”. Dakle, ili će Čović dobiti svoje, ili će zatezati do raspada svega. Njegovo je pokersko zatezanja konopca oko formiranja federalne vlade s pobjedničkom Socijaldemokratskom partijom BiH dovelo do pucanja 2011. godine.
Još luđa ukrajinska košulja
Tada je osporavao izborno pravo pobjedničkom SDP-u sa preko 300.000 osvojenih glasova (naspram tri puta manje HDZ-ovih) da obnaša bilo koju ustavom zagarantiranu hrvatsku poziciju u izvršnoj vlasti BiH i Federacije BiH, makar ona bila i simboličkog karaktera. Kao da SDP nije imao ili nema hrvatskog članstva, hrvatskih birača ili hrvatskih poslanika. Čović je i tada insitirao na šestom, srpskom ministarstvu, u pravilu namjenjenom Miloradu Dodiku, svom jedinom i stvarnom političkom sagovorniku. Na kraju te partije pokera na sve ili ništa Čović nije dobio ni jedno imenovanje na nivou Federacije BiH, mada je njegova stranka izbornim rezultatom zaslužila učešće u federalnoj vlasti od 2010. godine.
Pokazalo se da ekskluzivna politička kultura, taj poker na sve ili ništa, nema plodnog tla u BiH. Ona vodi u politički konflikt, u kome gube svi redom. Ovdje treba demistificirati to nakaradno, beskompromisno političko stajalište. I te analitičare koji podgrijavaju ta ekskluzivna prava. Na koncu, treba li dopustiti da Čović, koji, makar deklarativno, afirmira program evropskih i euroatlanskih integracija, od lošeg statusa quo navuče indirektno na BiH još luđu ukrajinsku košulju.
Treba konačno shvatiti da ovdje žive i glasaju ne samo predstavnici naroda, nego i građani bez naglašene etničke identifikacije. Treba konačno prihvatiti i respektirati svačiju izbornu volju u BiH, u ovom konkretnom slučaju i hrvatsku i građansku. Treba poštivati i Sejdića i Fincija, koji također traže svoje legitimne i legalno izabrane predstavnike, iako voljom pojedinih političkih subjekata još uvijek čekaju svoje pasivno, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, garantirano biračko pravo.
Ovo je izbor između evropskog i neevropskog, inkluzivnog i eksluzivnog, dogovornog i konfliktnog. Komšić je svoje izabrao. Na potezu je Čović.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
