Od kraja 19. stoljeća, pokret za kritičku analizu temelja i tumačenja islama izgubio je zamah, ometen dominacijom sklerotičnog, arabocentričnog islama, koji se zasniva na jednom zastarjelom svjetonazoru i koji često odbacuje nearapske muslimane.
Danas svečano pozivamo muslimanske vođe opredijeljene za demokratiju, bilo da su politički ili religijski autoriteti ili intelektualci/teolozi, da se početkom 2016. godine okupe u Francuskoj i definiraju okosnicu jednog progresivnog tumačenja islama koje je čvrsto utemeljeno u 21. stoljeću. Krenimo stopama učenjaka kakav je Malik Bennabi i počnimo preispitivati to romantizirano, nostalgično historijsko vjerovanje koje prevladava u većinskim muslimanskim društvima. Imperativ nam je da pomno ispitamo naše civilizacijske neuspjehe od prijekolonijalnog do globalizacijskog doba i nađemo razloge zbog kojih stalni pozivi na islamski preporod u prošlosti nisu imali odziva.
Od suštinske važnosti je da (napokon!) ponovo pokrenemo reformistički zadatak idžtihada koji su poduzimali Muhammad Abduh, Abd al‑Raḥman al‑Kawakibi i Muhammad Iqbal na prelasku iz 19. u 20. stoljeće: beskompromisnu kritičku analizu Kurʼana i Poslanikovih hadisa. Vrijeme je da prestanemo projicirati kulturni provincijalizam na religijsku dogmu: muslimani širom svijeta bi morali jasnije razumjevati gdje su granice između islama i domaće kulturne prakse.
Vrijeme je da preispitamo legitimnost i arogantni utjecaj određenih politički i društveno nazadnih zemalja da odlučuju šta islam jeste, a šta nije, ko je dobar musliman, a ko nije. I, što je isto tako važno, vrijeme je da damo daleko veći značaj azijskim muslimanima koji su, kad je riječ o ovom drugom pitanju, mnogo umjereniji, demokratičniji i imaju više legitimiteta, na temelju čiste demografije u 21. stoljeću.
Muslimani Azije, oni u Evropi, Podsaharskoj Africi i u obje Amerike, nisu muslimani drugog reda. Isuviše često se antagonizmi između Zapada i nekih arapskih vlada maskiraju i predstavljaju kao antagonizam između Zapada i muslimanskog naroda. Kakve god da su nacionalnosti i kakvog god da su religijskog uvjerenja, ljudi moraju imati slobodan pristup svom državljanstvu i odnositi se prema religiji po svom nahođenju. Kada se 2015. godini ovako nešto naglašava, to nije nešto što bi bilo više zapadnjačko nego istočnjačko ili više judeo-kršćansko nego islamsko.
Od ključne je važnosti i da ne dopustimo da autokrate ponovo ukaljaju ugled nas kao muslimana time što će prisvojiti naše reformske ciljeve i što će izvrgnuti ruglu jednu od najuzvišenijih težnji muslimana širom svijeta u 21. stoljeću: da žive u pravednom i demokratskom društvu. Iako kao muslimani moramo otvoreno iskazivati svoju opredijeljenost za sekularnu politiku, ne smijemo zaboraviti da su na globalnom niovu upravo muslimani prve žrtve, kako surovih dogmatskih literalista koji tvrde da predstavljaju islam, tako i tih sekularnih autokrata koji tvrde da su posljednji rov odbrane od ovih prethodnih. Da budemo sasvim jasni: diktatori mogu pozivati na reformu islama koliko god hoće, oni nisu u našoj ekipi, niti smo mi u njihovoj.
Moramo zaozbiljno uzeti tvrdnje ISIS‑a i Boko Harama da oni strogo prakticiraju islam; reći samo kako teroristički akti počinjeni u ime islama nemaju ništa sa islamom – neozbiljno je. Optužbe protiv „tihe većine“ muslimana koje su posljedica djelovanja ovih terorističkih grupa su nepravedne, ali se moraju rješavati. Jednom za svagda, mi moramo dati na znanje tim barbarskim ubicama koji svoje zločine pravdaju u ime islama: kad god napadnu nekog, oni prije svega napadaju nas muslimane, našu vjeru i naše vrijednosti.
Lideri javnog mišljenja muslimana moraju biti svjesni svoje suštinske odgovornosti u ovom području. Ako ne želimo da se islam stalno preotima, naša je dužnost da neprekidno zagovaramo umjerenost i reformistički pristup pitanjima religijskog obrazovanja, vlasti, vladavine prava, slobode izražavanja i zaštite temeljnih sloboda i zauzimamo jasan stav o tumačenju vjerskih tekstova (idžtihadu).
Oni koji hoće dijeliti čovječanstvo iskorištavaju neupućenost neobrazovanih i povezuju islam i barbarizam, te impliciraju da je našoj religiji svojstveno nasilje i da postoji prirodna solidarnost muslimana i terorista. Oni sugeriraju da se islam suštinski ne može uskladiti sa demokratijom.
U stvarnosti, većina muslimana odbacuje nasilje. A kada stradaju sloboda i demokratija, stradaju i muslimani, baš kao i budisti, Sikhi, kršćani ili Jevreji. Neprijatelj nije naš susjed koji ide u sinagogu, crkvu, hram. Prava opasnost leži na drugom mjestu: ona je u isključivanju, nepoznavanju i žigosanju Drugih; ona je u predrasudama koje nas dijele onda kada bismo trebali da se ujedinjujemo kao ljudi.
Došlo je vrijeme da uzvratimo onima koji zloupotrebljavaju islam i preokrenemo situaciju: da za islam postavimo novi kurs u 21. stoljeće. Naša budućnost, budućnost miroljubivih muslimanskih demokrata je na kocki.
***
Ghaleb Bencheikh, predsjednik Svjetske konferencije religija za mir;
Anwar Ibrahim, bivši zamjenih premijera Malezije, vođa državne opozicije i predsjedavajući Svjetskog foruma muslimanskih demokrata;
Felix Marquardt, osnivač Fondacije Abd al‑Raḥman al‑Kawakibi i Khlass (Dosta!);
Tariq Ramadan, profesor islamskih studija, Univerzitet Oxford.
