Lično nikad nisam sumnjao da će terorizam pravdan islamskim pojmovljem biti poražen. To smo već vidjeli u historiji. Mnogo sam skeptičniji u vezi budućnosti diktatora, ali hoću da vjerujem da žrtva Buazizija neće biti uzaludna kao što nije bila ni ona Jana Palaha makar se na potvrdu toga čekalo dvadeset godina. I na kraju, ne trebamo dozvoliti da budemo zavarani. Kontrarevolucija u arapskom svijetu nema veze sa zaustavljanjem neke ‘islamističke opasnosti’. To je bio samo izgovor za vojni udar u Egiptu na primjer. Čim je izveden udar u nevoljama su se našli mnogi koji su bili pomislili da je to glavni problem, pa su brzo morali bježati van zemlje od onih kojima su pomogli da nelegalno uzmu vlast. Samo tri primjera: Nobelovac Muhamed el-Baradei, humorista Besim Jusuf i bivši ministar vanjskih poslova Ahmed Šefik. Arapske kleptokrate se bore da očuvaju svoje nelegalne privilegije i ko god im stane na put pomešće ga – ako budu mogli.
Razgovarao: Faruk Vele
Profesore Alibašić, ovih dana se sjećamo Arapskog proljeća. Navršila se sedma godišnjica od pada prvog diktatora, onog u Tunisu, Ben Alija. Razgovarali smo i tih dana, prije sedam godina, dok se još “miris jasmina” širio tim regionom. Da li je to, s ove distance gledano, uistinu bilo Arapsko proljeće ili pak “arapska zima”?
Nalazim da je metafora proljeća vrlo prikladna za objašnjavanje onoga što se dešava u arapskom svijetu ovih sedam godina. Pri tome ne mislim na romantiziranu viziju proljeća kakvu imaju stanovnici gradova koji imaju vikendice u prirodi, već na proljeće kakvo ono zaista jeste u životu, na selu. To je vrijeme velikih ulaganja i žrtve a bez ijednog ploda i žetve. To je vrijeme oskudice jer je zima pojela ili uništila zalihe od prethodne jeseni. To je nepredvidivo vrijeme jer se zima bez najave vrati pa već iznikle zasade uništi.
Manje metaforično govoreći, revolucije su radikalne promjene društveno- političkih sistema u kojima su ulozi veliki; toliko veliki da su neki, poput francuskog kralja Luja XVI ili libijskog diktatora Gadafija, spremni igrati na sve ili ništa. I upravo kratka usporedba s tokom Francuske revolucije može pomoći da razumijemo Arapsko proljeće.
Ta revolucija koja se slavi kao prijelomni ‘trenutak’ u svjetskoj historiji uopće zapravo nije bila ‘trenutak’ već je bio dugotrajan, vrlo nasilan, bolan i haotičan proces pun obrata, s puno radikala, vojske, međunarodnih aktera i ratova. Tako da se francuska republika stabilizirala tek iza 1945. godine. Francuzi su se ‘starog režima’ oslobađali postepeno. Samo za monarhiju im je trebalo devedeset godina. Mnogo bliže, češko proljeće je trajalo nekoliko mjeseci i čekalo dvadeset godina da sjeme slobode urodi plodom. Je li na kraju vrijedilo? Vjerujemo da jeste.
Dakako, sve revolucije ne uspiju. Nema garancije da Arapsko proljeće neće biti jedna od tih neuspjelih. Mi na to ne možemo mnogo utjecati, ali je zbog nas važno da budemo na pravoj strani historije: na strani slobode. Mi smo se za slobodu odlučili kad se raspadala Jugoslavija i tu svoju odluku skupo, preskupo platili, ali ne dovodimo je u pitanje. Bilo je i drugih opcija, ali mi smo se opredijelili za slobodu.
Ovi koji danas traže slobodu za sebe u Egiptu, Libiji, Tunisu i Siriji su tada bili uz nas, a oni koji su danas protiv slobode tamo bili su i protiv naše slobode, s Miloševićevim režimom. Mislim na tadašnje vlasti u tim zemljama. Dodatni naš ulog u ovoj priči je što se diktatori u svijetu ujedinjuju i jedni druge podržavaju. Svijetu prijeti opasnost potonuća u novu eru neslobode. Ako se to desi na globalnom planu ni mi nećemo biti pošteđeni. Zato je važno da sad budemo uz one koji pružaju otpor. Malobrojnim narodima uvijek odgovaraju sloboda i pravda.
Gdje je nastao problem i je li u nekim zemljama tog svijeta danas gore nego prije sedam godina i zašto je to tako?
Problem je prije svega u mnoštvu interesa u tom dijelu svijeta. Egipat, Sirija, Irak, Iran i susjedne zemlje su, u interesnom smislu, svjetska Baščaršija. Mislim na to da je tu ljudska civilizacija prisutna milenijima. Kroz te milenije namnožilo se hisedara ili interesnih strana na svakom kvadratu. Dodajte tome vjerske, etničke i sektaške podjele.Zatim Izrael kao kategoriju za sebe, tu prokletu naftu, strateški položaj i konačno predrasude o islamu kao opasnosti br. 1 nakon pada Berlinskog zida i imate sve što vam treba za potencijalni košmar. Povrh svega imate vladajuće establišmente (najčešće vojno-obavještajne strukture i dinastije) koji već decenijama apsolutistički vladaju bez odgovornosti prema bilo kome. Bosanskom čitaocu je teško razumjeti da postoje velike i bogate zemlje u kojima vlast drže pojedinci ili male grupe ljudi koji apsolutno nikome ne polažu račun za to kako se i koliko javnih prihoda prikupi, za što se troše, ko je, koliko i zašto u zatvoru, ko ima nezaslužene beneficije i slično.
Mi smo jednostavno iz tog svijeta postepeno izlazili u posljednjih dvije stotine godina, od kad su počele reforme u Osmanskoj državi. Takvi pojedinci i grupe su voljne sarađivati sa samim đavolom i uništiti sve samo da opstanu na vlasti. Pri tome su spremni koristiti hemijsko oružje, manipulirati strahom od islama, sektaškim strastima, etničkim podjelama, i svakako okoristiti se strateškim natjecanjem Rusije i SAD u tom dijelu svijeta. Ljudski životi i moralne vrijednosti u svemu tome ne vrijede bobova zrna.
Rasheed Al-Ganushi, lider jedan od simbola revolucije u Tunisu, kazao je kako rušenje diktatora ne znači da ste izgradili demokratiju. Koliko su arapski narodi i uopće na Bliskom istoku, uspjeli skinuti jaram dugogodišnjeg ugnjetavanja i dosanjati slobodu, s onim vječnim pitanjem Branka Miljkovića “da li će sloboda umeti da peva, kako su sužnji pevali o njoj”?
U Tunisu je situacija, zahvaljujući i Ganushijevoj mudrosti ponajbolja. Tunis bez Ben Alija je sigurno ugodnije mjesto za živjeti, iako nije ni blizu onoga što se priželjkivalo. U većini drugih zemalja je sada gore nego je bilo u decembru 2010. god. Demokratske snage su preslabe da bi same pobijedile kontrarevoluciju koja ima gotovo neograničene vojne i finansijske resurse na raspolaganju. Nažalost, liberalne demokratije koje su trošile popriličnsredstva na promoviranje ideja slobode i demokratije u arapskim zemljama su zatajile kad je bila potrebna njihova odlučna podrška.
S druge strane, demokratija i tolerancija se uče, a ekonomski razvoj treba,vrijeme. U tom smislu Arapi imaju mnogo naučiti i uraditi. Ali ne samo oni. Tvrdnje da demokratija i nije za Arape su ništa drugo do najsiroviji rasizam i manipulacija. Kao da Europljani i Amerikanci i Japanci ne znaju za mnogo mračnije periode u svojoj političkoj historiji, i to ne tako davno. Ta priča je samo još jedan pokušaj pravdanja diktatura i neispunjavanja svojih međunarodnih obaveza.
Kako generalno vidite situaciju na Bliskom istoku danas? Prošlu godinu obilježila je kriza u Perzijskom zaljevu kroz odnose Katara i Saudijske Arabije, pa kriza u Jemenu, a nedavno i u Iranu. Uz stare, neprijateljske odnose Saudijske Arabije i Irana, da li Arapsko proljeće još traje, koliko je sve to rovito i kamo vodi?
U vremenima koja živimo predviđanja imaju malo smisla, čak i kad ih prave najsofisticiranije agencije u mnogo stabilnijim društvima. Živimo, kako Ziaudin Sardar kaže, u postnormalnim vremenima u kojima vlada haos, u kojima kompleksni procesi stalno ubrzavaju, gdje su kontradikcije brojne a obrati nepredvidivi. Nadamo se da je ovo što se dešava na tim prostorima zakašnjela zima koja će uskoro ustuknuti pred ljetnim suncem. No, kako god bilo, važno je uvijek znati da haos nisu donijeli zahtjevi za demokratske promjene. Svi su ti pokreti bili nevjerovatno nenasilni.
Začarani krug nasilja pokrenuli su oni koji su odlučili zaustaviti te promjene i učiniti sve da do njih ne dođe. Oni bi rado da haos potraje dovoljno dugo da ljudi izgube i nadu da su promjene moguće i da je njihova vlast, ma kakva bila, jedino moguća. Taj ucjenjivački argument su koristili decenijama i očito ga još uspješno koriste.
Razumijem da mnogi usred ovog haosa sumnjaju u svrhu borbe za promjene. To je ljudski. Držim, međutim, da je ta sumnja ona konačna pobjeda koju protivnici slobode i vladavine prava priželjkuju. Zato im je treba uskratiti. Sila može odgoditi pa i zaustaviti pozitivne procese, ali joj ne bismo trebali dozvoliti da nam uzme nadu, da mijenja kategorije dobra i zla, istine i laži, pravde i zuluma. Dobro je dobro i kad je nemoćno, a zlo je zlo i kad ima hidrogensku bombu. Njega sila koju ima može učiniti samo većim zlom a nikako ga neće transformisati u dobro.
Koliko je u ovom procesima zanimljiv taj fenomen približavanja, recimo, Rusije, Turske, Irana… Koliko bi on mogao pomoći ili donijeti nove probleme po principu akcija-reakcija?
Ne znam koliko čitaoci imaju vremena za kompleksnosti ovih odnosa. Oni su kulminacija konvergencije interesa uprkos svim drugim razlikama i suprotnostima i kao takvi su kontradiktorni i nepredvidivi. Ukratko, da podsjetimo. Iran je samoproglašena islamska revolucionarna republika. Podcrtavam i islamska i revolucionarna republika. Kao takva ona se svrstala na stranu basističkog, anti-islamskog režima u Siriji. Zbog čega? Kažu zbog otpora Izraelu.
Teško povjerovati jer Asadova Sirija nije nikad zadavala glavobolje Izraelu. Iz sektaških razloga? Možda, ali neuvjerljivo. Ostaje vlastiti opstanak kao jedino objašnjenje jer je Asadovska Sirija bila jedini saveznik iranskog režima kad se sav svijet, uključujući njen sestrinski basistički režim u Iraku, urotio protiv mlade iranske revolucije. Iran je iz istih pobuda 1982. podržao basističko gušenje islamističke pobune u Hami koja je dobrim dijelom bila inspirirana Iranskom revolucijom. Tokom prilikom je stradalo i do trideset hiljada ljudi. U politici je opstanak najviša vrijednost.
S druge strane, Turska je od početka podržavala arapske revolucije, a posebno turkmensku zajednicu u Siriji. Međutim, opasnost od formiranja kurdske države, terorizam kod kuće i pokušaj vojnog udara u kombinaciji, sa zahlađenjem odnosa sa atlantskim saveznicima iznudili su zaokret ka Rusiji.
A Rusija se na slučaju Sirije pokazala mnogo pouzdanijim saveznikom od zapadnih demokratija koje su propustile sjajnu priliku za demokratizaciju arapskog svijeta, što zbog opreza nakon fijaska u Iraku, što zbog skepse prema islamistima kao jednoj od sastavnica Arapskog proljeća.
Ovdje svakako ne mislim na militante već na demokratske islamske snage koje su bile vrlo snažne sve do vojnog udara u Egiptu sredinom 2013. i dok nije postalo jasno da Zapad nema namjeru podržati demokratske snage u Siriji. Tada su se na velika vrata na scenu vratili militantni ekstremisti koje je inicijalni uspjeh Arapskog proljeća bio ušutkao.
Kako gledate na problem Jerusalema u kontekstu nedavne odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa. Došlo je do reakcija diljem svijeta.
Jerusalem je najbolji primjer kompleksnosti arapskog svijeta o kojoj smo maločas govorili. Kao ilustracija njenog jednog dijela može poslužiti slučaj crkvenog vakufa koga je u Jerusalemu od muslimanskog vakufa otkupila i po šerijatu zavještala bosanska katolička porodica kako bi ishodila određene privilegije i priznanja od Habsburgovaca. Taj slučaj je nedavno maestralno osvijetlio profesor Munir Mujić u Prilozima za orijentalnu filologiju i zato ga toplo preporučujem jer i naše ljude uvlači u čitavu priču još u 17. stoljeću.
A kad je o Trumpovoj odluci i uopće izaraelsko-palestinskom pitanju riječ, razne su perspektive moguće. Bosanski patrioti su se u svojoj borbi odlučili za okvir međunarodnog prava i morala i od nas se ne treba očekivati da se prema tuđim problemima postavljamo drugačije. Iz te perspektive Izrael je međunarodno priznata država svih njenih građana, okupacija je neprihvatljiva, kao i terorizam svake vrste, izbjeglice imaju pravo na povratak, itd. Sve drugo bilo bi dvolično od nas ovdje. I da hoćemo ne možemo se drukčijee odnositi prema ovom problemu i zadržati kredibilitet pred drugima i samopoštovanje pred sobom.
Na koncu, imajući u vidu sve ovo što smo govorili, šta očekujete u pogledu radikalnih, terorističkih pokreta? Informacije koje dolaze ukazuju na opadanje snage tzv. Islamske države (ISIL, Daeš). Da li možemo očekivati nestanak ove i nastanak novih, sličnih grupa i ima li muslimanski svijet, ovakav kakav jeste, snage da poslije generacija diktatora zbaciti teror novih haridžija, terorista?
Lično nikad nisam sumnjao da će terorizam pravdan islamskim pojmovljem biti poražen. To smo već vidjeli u historiji. Mnogo sam skeptičniji u vezi budućnosti diktatora, ali hoću da vjerujem da žrtva Buazizija neće biti uzaludna kao što nije bila ni ona Jana Palaha makar se na potvrdu toga čekalo dvadeset godina.
I na kraju, ne trebamo dozvoliti da budemo zavarani. Kontrarevolucija u arapskom svijetu nema veze sa zaustavljanjem neke ‘islamističke opasnosti’. To je bio samo izgovor za vojni udar u Egiptu na primjer. Čim je izveden udar u nevoljama su se našli mnogi koji su bili pomislili da je to glavni problem, pa su brzo morali bježati van zemlje od onih kojima su pomogli da nelegalno uzmu vlast. Samo tri primjera: Nobelovac Muhamed el-Baradei, humorista Besim Jusuf i bivši ministar vanjskih poslova Ahmed Šefik. Arapske kleptokrate se bore da očuvaju svoje nelegalne privilegije i ko god im stane na put pomešće ga – ako budu mogli.
Razgovor sa prof. dr Ahmetom Alibašićem, prodekanom za nastavu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, originalno je objavljen na radiosarajevo.ba.
